Rat u Siriji primiče se kraju i jedno pitanje koje se sada postavlja je ovo - kolike su zapravo iranske geostrateške ambicije? Ako se pita jednog od često prisutnih europskih aktera na Bliskom istoku, Francusku, one su goleme.
Naime, francuski ministar vanjskih poslova, Jean-Yves Le Drian, osvrnuo se upravo na ovu temu za vrijeme jučerašnjeg intervjua za francusku televiziju France 2. Pritom je poručio kako Pariz ne može prihvatiti "vojnu ekspanziju Irana na Mediteran". U istom intervjuu optužio je Rusiju da ne koriste dovoljno svoj utjecaj kako bi se pokrenuli mirovni pregovori po pitanju Sirije.
Intervjuu koji je dao za televiziju bit će kasnije korišten, navode izvori, u sklopu dokumentarnog filma o sirijskom predsjedniku Basharu al-Assada. Izgleda kako je Le Drian pritom ubacio francuski "službeni stav" - u istom intervjuu također ističe kako je "vrijeme da Moskva i Teheran počnu surađivati s UN Vijećem sigurnosti kako bi se okončao šestogodišnji sukob u Siriji".
Iz ovih izjava može se steći dojam kao da Rusija i Iran potiču rat u Siriji, što je, dakako, apsurdna konstatacija. Da, i Rusija i Iran ratuju na prostoru Sirije, Rusija u formalnom smislu, Iran u neformalnom (putem milicija koje su pod kontrolom Teherana), ali obje zemlje ulaze na sirijski front tek kasnije u ratu i to na poziv sirijske Vlade.
Kronološki gledano, ako je itko "zaslužan" za to što rat traje već gotovo sedam godina onda je Francuska svakako u toj skupini zajedno sa zemljama kao što su SAD, Turska, Saudijska Arabija i Katar, odnosno klub zemalja koje su još od 2011. vojno, financijski, politički i na druge načine podupirale islamističku opoziciju. To se može nazvati raznim imenima, od ratovanja putem posrednika do hibrdinog ratovanja, no u suštini na Siriju je izvršena agresija, nije Sirija nikoga napala, a ljudi poput francuskog ministra Le Driana to jako dobro znaju.
Francuski ministar vanjskih poslova Jean-Yves Le DrianKada pak govorimo o "prisutnosti Irana na Mediteranu", ako to zaista postaje dio nove stvarnosti onda je to omogućeno isključivo ratom u Siriji. Da, činjenica jest da je Sirija imala dobre odnose s Iranom i prije izbijanja rata, ali ti odnosi su danas neusporedivo bliskiji i logično je da će Iran imati znatno veći utjecaj u Siriji 2018. no što je imao 2010. To je također nešto što Diran zna, a postoji razlog zašto taj fakt nastoji ignorirati - jer kada ga ne bi ignorirao morao bi priznati da je za takvo novo stanje kriv, između ostalih, i Pariz.
Kad već spominjemo Pariz, sirijski predsjednik Bashar al-Assad tamo je bio rado viđen gost.
Nadalje, 2010., za vrijeme jednog od posjeta Assada Parizu, prva dama Sirije, Asma Assad, održala je govor u sklopu pariške Diplomatske akademije. To su govori koji se omogućavaju "uvaženim" stranim državnicima i akterima, a zapravo predstavljaju neku vrstu podilaženja i dodatne izgradnje odnosa. Drugim riječima, okupljeni se nisu nužno pojavili da čuju što to ima za reći sirijska prva dama već zbog činjenica da ona jest sirijska prva dama.
VIDEO: Asma Assad u Parizu, govor pred Diplomatskom akademijom 2010.
Prije točno sedam godina, u prvoj polovici prosinca 2010., sirijski predsjednik Bashar al-Assad stigao je u dvodnevni radni posjet Pariz. Ugostio ga je tadašnji francuski predsjednik Nicolas Sarkozy. Izgledalo je kako je Assad ponovno rado viđen gost u Parizu - ranije to baš i nije bio slučaj, naime prethodni francuski predsjednik Jacques Chirac zahladio je odnose sa Sirijom, kao i dobar dio ostatka međunarodne zajednice, nakon ubojstva libanonskog premijera Rafica Haririja (čiji je sin danas na vlasti u Libanonu). To ubojstvo nikada nije do kraja razjašnjeno, no Zapad je zaključio da je iza ubojstva istog morao stajati Assad. Drugi pak ističu kako je teško reći što bi Sirija dobila time jer na kraju su i izgubili (nakon ubojstva Haririja došlo je do anti-sirijskih prosvjeda i u konačnici i do povlačenja sirijske vojske iz Libanona).
Bashar al-Assad i Rafic Hariri, sastanak u Dohi, studeni 2000. 2005., nakon ubojstva Haririja starijeg u Libanonu je buknula tzv. "Kedar revolucija", masovni prosvjedi za koje neki ističu da su jedna od prvih "obojenih revolucija". Sirijska vojska držala je Libanon pod okupacijom još od rata 1976. godine. 2005. se morala povući. Stoga nije uopće teško zamisliti da je netko žrtvovao Haririja da protjera sirijsku vojsku iz Libanona (dovoljno je vidjeti što se sve radi s njegovim sinom, Saadom Haririjem).
Assadovi u Parizu kod Jacquesa Chiraca, ljeto 2001. U svakom slučaju, Jacques Chirac je tada također zaključio da je Assad ubojica i odnosi su se zahladili (mada je prije toga i on nastojao njegovati dobre odnose s Damaskom). No, dolaskom Sarkozyja krenula je obnova odnosa između Pariza i Damaska. "Sarkozy je shvatio kako niti jedna zemlja danas, koliko god velika i moćna bila, ne može sebe pozicionirati na prostoru Bliskog istoka bez da ide kroz Damask", zapisao je jedan francuski novinar povodom Assadovog dolaska u Pariz u prosincu 2010.
Izgledalo je, tada, da će se odnosi između Assada i Zapada normalizirati, no to je očito bila velika zabluda jer već idućeg proljeća u Siriji će izbiti rat.
Assad i Sarkozy, Pariz 2010. Je li Francuska, bivši sirijski kolonizator, zaista htjela bolje odnose s Damaskom ili je to bila klopka za Assada? Teško je reći, no pojedini dokumenti, koje je objavio WikiLeaks, otkrivaju kako je SAD bio poprilično nervozan zbog tadašnje politike Pariza te su umjesto normalizacije htjeli daljnji pritisak na Assada.
Assad je tada već bio deset godina na vlasti, ali nije predsjednik s kojime Zapad ne bi mogao pronaći zajednički jezik, štoviše. Podsjetimo, Bashar al-Assad ni nije bio u planu da naslijedi oca, dugogodišnjeg sirijskog predsjednika Hafeza - u planu je bio njegov brat Basil, no ovaj je pognuo u prometnoj nesreći. U konačnici je i sam sirijski Ustav morao biti mijenjan kako bi Bashar, koji je tada imao tek 34 godine, preuzeo vlast 17. srpnja 2000., a doveden je ravno iz Londona gdje je radio kao oftamolog u bolnici Western Eye Hospital.
Prije no što je igrom slučaja postao dinastijski predsjednik Sirije Bashar al-Assad bio je oftamolog u londonskoj bolnici Nadalje, kada je Bashar preuzeo vlast već u svom inauguracijskom govoru najavio je promjene, reforme, otvaranje Sirije svijetu, liberalizaciju... Štoviše, u Damasku je pokrenut projekt koji će dobiti naziv "Proljeće Damaska", a riječ je o organizaciji radnih skupina koje su se sastajale kako bi raspravljale o reformama koje treba provesti u Siriji.
Kritičari starog režima bili su vrlo zadovoljni ovim promjenama i uistinu su počeli vjerovati da će se njihova zemlja drastično promijeniti. No, svega nekoliko mjeseci nakon početka "Proljeće Damaska" projekta sve se okrenulo - snage sigurnosti počele su hapsiti istaknute organizatore ovih radnih skupina te su isti dobivali i po 5 godina zatvora.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
