NATO ili Sjevernoatlantski savez najmoćnija je vojna alijansa koja trenutno postoji i koja je ikad postojala u povijesti čovječanstva. Okuplja 28 država članica Sjeverne Amerike i Europe. Najveću ulogu u cijelom savezu imaju Sjedinjene Američke Države, a zatim Velika Britanija, Francuska i Njemačka. Iako je NATO vojni savez zapravo se radi o političkom savezu jer je njegova bogata vojna mašinerija usmjerena za ostvarivanje političkih nakana.
Ovih dana će se navršiti 67 godina od utemeljenja ove moćne organizacije. Dobra je to prigoda za propitkivanje uloge koju danas ima Sjevernoatlantski savez. Upitno je koji je smisao i svrha NATO-a danas u suvremenom svijetu? Može se bez oklijevanja postaviti pitanje: je li došlo vrijeme za raspuštanje i ukidanje NATO-a? Treba li NATO prestati postojati? Treba li se NATO dalje proširivati? Treba li se NATO temeljito reformirati? Pitanje svih pitanja je pitanje protiv koga je NATO uperen i koga se to Sjedinjene Države i Europa toliko boje da troše velike resurse na održavanje vojnog saveza čiji su ciljevi jako zamagljeni.
Posljednjih godina evidentno je kako NATO radi na proširenju političkih i vojnih kapaciteta među svojim državama članicama. Gruzijska i ukrajinska kriza, ali i Arapsko proljeće, pokazali su da su dužnosnici NATO-a iskoristili te krize kako bi opravdali postojanje Sjevernoatlantskog saveza, ali i više od toga. Ta geopolitička previranja su korištena za zazivanje jače vojne nazočnosti u rubnim područjima pod kontrolom NATO-a u smislu više vojnika, tenkova, transportera, zrakoplova, proturaketnih štitova...
Najnoviji potez NATO stratega su upućivanje tri potpuno opremljene oklopne američke brigade u istočnu Europu u veljači 2017. Svaka takva brigada ima 4 500 vojnika, a provodit će vježbe i timovi će se rotirati svakih devet mjeseci. Također, bit će obnovljene velike količine vojne opreme i instalacija u zapadnoj Europi, tj. u Belgiji, Nizozemskoj i Njemačkoj.
Da bi se razumjela situacija u kojoj se najmoćniji političko-vojni savez nalazi 2016. treba se vratiti u prošlost. Službena svrha NATO-a je proklamirana još 1949. godine prilikom osnivanja u ideji kako su sve države članice dužne zajedno surađivati kako bi se smanjili potencijalni rizici, prijetnje i nestabilnosti. U suštini, radi se o tome da je napad na bilo koju državu članicu napad na cijeli savez. Takva formulacija zvuči primamljivo, ali istina je da ne postoji združena vojna sila Sjevernoatlantskog saveza. Oružane snage nisu mješovite već se sastoje od svake vojske pojedinačno: američke, britanske, francuske, latvijske i sl. Samim time, stanje u kojem svaka država ima svoje oružane snage govori o tome kako među saveznicama nema nekog većeg zajedničkog interesa i nema pravog udruživanja. Sve ostaje na koordinacijskoj razini.
Sjevernoatlantski savez je osnovan kako bi se suprotstavilo potencijalnoj vojnoj prijetnji koju je nakon Drugog svjetskog rata predstavljao Sovjetski Savez. Po izvornoj Povelji NATO-a svrha je bila doista zaštititi države članice i to je imalo smisla pogotovo nakon što je 1955. komunistički blok predvođen SSSR-om osnovao svoj Varšavski pakt. Međutim, nakon raspada SSSR-a i Varšavskog pakta 1991., namjena NATO-a se promijenila. Učinjene su nadopune strateškog koncepta 1991., 1999., i 2010. prema kojima je NATO slobodan intervenirati de facto bilo gdje u svijetu ako smatra da su ugroženi njegovi interesi. To se doista i dogodilo u više navrata. NATO snage su intervenirale za vrijeme rata u BIH, rata na Kosovu, u Afganistanu, Iraku, Somaliji i Libiji.
Zanimljiva je promjena u misiji, viziji i svrsi cijele organizacije jer se ona iz defenzivne pretvorila u ofenzivnu alijansu koja želi ili mora ostvarivati svoje želje i ciljeve po skoro cijelom svijetu. NATO formacije i resursi djeluju daleko od matičnih država. U nekim svojim intervencijama poput prostora bivše Jugoslavije i Libije NATO je otvoreno kršio određene Povelje i pravila Ujedinjenih naroda koja se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet država članica. Te akcije su prošle nekažnjeno jer su vodeće države saveznice toliko moćne da im se niti Vijeće sigurnosti UN-a ne usudi suprotstaviti u obliku sankcija i sl.
Čemu danas NATO? NATO je bio četrdeset godina protuteža Varšavskom paktu kako bi se Europu obranilo od moguće invazije s istoka. No i onda je NATO bio više od toga. Koristilo ga se kako bi se širio utjecaj SAD-a i drugih saveznika dalje na istok. Od devedesetih godina nadalje ta su nastojanja iz godine u godinu jača nego ikad. NATO je alat koji koristi prvenstveno Washington kako bi ostvarivao svoje geopolitičke ciljeve u Europi, Bliskom istoku i Aziji.
Najmoćnijem vojnom savezu na svijetu očajnički nedostaje neprijatelj. Na sve moguće načine želi se naći protivnik koji bi opravdao postojanje i proširenje NATO-a. Naravno, NATO je usmjeren protiv Rusije iznad svih ostalih, ali i Kine, zatim Indije i ostalih. Sjevernoatlantski savez je političko sredstvo koje se koristi kako bi se na neki način zaplašilo i očaralo ciljane države da pristanu na sve zahtjeve Washingtona, Bruxellesa, Londona i drugih.
Mnoge države su zaista spremne popustiti kad vide svu raskoš kojom NATO raspolaže, ali Rusija i Kina nikad. Gruzijska i ukrajinska kriza jednako kao i Arapsko proljeće, iskorišteni su kako bi ulili novi život NATO-u, tj. oživotvorili ga u što većoj mjeri.
1990-ih godina nakon pobjede SAD-a i NATO-a u Hladnom ratu postojala su dva puta koje su analitičari predlagali za budućnost Sjevernoatlantskog saveza. Prvi je bio strategija da treba uključiti u savez što više bivših komunističkih država u istočnoj Europi kako bi se iskoristila prilika dok je Rusija slaba. Tako bi se Rusija okružila i izolirala. Druga strategija počivala je na premisi kako nakon disolucije Varšavskog pakta nema razloga za nastavak postojanja NATO-a ili ako već postoji ne treba se dalje širiti. Proširenje NATO-a bi dovelo do nove konfrontacije s Rusijom. Američki hladnoratovski ekspert George Kennan je bio zagovornik strategije neširenja i točno je predvidio posljedice.
Danas se u NATO strategiji Rusija portretira kao država svjetski problem broj jedan koja je osvojila Krim i izvršila agresiju na istočnu Ukrajinu i navodno priprema napad na Baltičke države. Na Putinovu Rusiju se gleda kao na uskrsnuće Sovjetskog saveza iliti utjelovljenje zle sile koja će uskoro izvršiti invaziju na istočnu Europu u stilu sovjetske intervencije u Mađarskoj 1956. i Čehoslovačkoj 1968. Kinu se gleda kao silu koja nakon Rusije predstavlja najveću prijetnju 'slobodnom svijetu'. Kina prema NATO vođama želi osvojiti teritorij u Južnom kineskom moru kako bi ga koristila kao odskočnu dasku za širenje svoga interesa.
U takvoj situaciji nije začuđujuće da su Kina i Rusija odgovorile u svom stilu protiv NATO-a. Prošlog prosinca iz kineskog ministarstva vanjskih poslova poručili su kako je NATO proizvod Hladnog rata i pozvali su međunarodnu zajednicu da kreira novi sustav sveobuhvatne sigurnosti koji bi bio pošten i pravedan. U siječnju ove godine ruski predsjednik Vladimir Putin je u intervjuu njemačkom Bildu osudio zapadne vlade zbog želje za vladavinom nad Europom okrivljujući novija proširenja NATO-a za krizu u rusko-američkim odnosima i odnosima Rusije i EU-a. Putin često kritizira SAD i druge članice NATO-a zbog ignoriranja ruskih sigurnosnih interesa tako što proširuju NATO i planiraju izgraditi proturaketni štit u Europi.
Krizna žarišta poput Gruzije, Ukrajine, Južnog kineskog mora i Bliskog istoka se koriste kako bi NATO imao razlog za daljnje postojanje. Tvrdnje i stavovi koje političari iz Amerike i Europske unije iznose protiv Rusije i Kine ne stoje. Radi se o paušalnim ocjenama. Rusija i Kina su konzervativne države koje nemaju namjeru nametati svoju volju bilo kome tko to ne želi. Doduše, Kina ima veće ambicije, ali one nisu niti blizu ambicija NATO država.
Upravo ambicije su ono što je najbitnije. Ambicije opravdavaju namjenu i misiju NATO-a u suvremenom svijetu. Zbog ambicija taj vojni pakt još uvijek postoji. NATO je instrument kojeg koristi američka vanjska politika kao učinkovito sredstvo kako bi implementirala svoju volju. To se pokušalo napraviti na području bivše Jugoslavije, u Afganistanu, Libiji i sl. Jesu li uspjeli? Ne baš. U prvotnim namjerama su uspjeli: zaustavljeni su ratovi i svrgnuti nepoželjni režimi, ali nisu uspjeli stvoriti stabilnost i prosperitet. Sva ta područja su u trajnom kaosu i krizi.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
