Kandidati na bugarskim i moldovskim predsjedničkim izborima koji su odnijeli pobjedu smatraju se proruski orijentiranim. Oporbeni kandidat Rumed Radev pobijedio je u Moldovi, što je navelo bugarskog premijera Bojka Borisova na ostavku. U Moldovi je pobijedio Igor Dodon, koji je odmah najavio da će njegov prvi vanjskopolitički posjet biti odlazak u Moskvu. Oba kandidata su nastupali s lijevo-populističkih i proruskih stajališta, koji su naišli na plodno tlo u glasačkom tijelu.
Paradoksalno, reorijentacija Bugarske i Moldove prema Rusiji ojačana je demografskim aspektima poveznica sa Zapadom. Naime, kvalificirani i europeizirani dio stanovništva krenuo je prema bogatijim zemljama Europske unije, koji su iza sebe ostavili stare, siromašne i proruski orijentirane građane. Za njih socijalizam i ovisnost o Rusiji predstavlja stabilnost i određeni prosperitet, koji obećavaju moskovski lojalist Dodon i bivši zapovjednik Bugarskog ratnog zrakoplovstva Radev. Nakon rezultata američkih izbora, Moskva je ovime dobila ugodno iznenađenje.
Ali nije samo glasovanje starijeg i sentimentalnog stanovništva - posljedica je to trezvenog razmišljanja unutar sukoba Istoka i Zapada, što bi EU i SAD trebale ozbiljno shvatiti. Ovi glasovi stavljaju u pitanje ili barem relativiziraju prozapadnu orijentaciju Sofije i Kišinjeva/Chisinaua. U izbornim rezultatima odražava se zaoštravanje geopolitičkog sukoba na istoku europskog kontinenta, gdje se nisu ostvarila obećanja o boljem životu nakon ulaska u europske integracije. Bugarska je članica EU od 2007., a Moldova je znatno unaprijedila gospodarske i političke odnose s organizacijom, što znači da nakon jednog desetljeća ove zemlje smatraju kako su iskorištene i osiromašene od strane briselske birokracije.
Bugarska je na samom začelju uspješnosti EU, gdje od 2009. nije ostvaren ni najmanji rast. Političke reforme u Bugarskoj su čista floskula, jer je korupcija sustavna, a elita se zanima samo za svoju dobrobit. Rekli bismo, nije različito u 'visoko demokratskim' zemljama Zapada, ali barem nije toliko očito. U Moldovi je počinjena bankarska pljačka stoljeća, kada je prozapadna oligarhija opljačkala moldovski narod 2014., a za što nitko nije platio. Sada su sve te stvari ipak došle na demokratsku naplatu i - odluku naroda na izborima.
Obje zemlje sada nastoje igrati pragmatičnu politiku u kojoj ne žele riskirati odnos prema Zapadu, jer nemaju dovoljno sposobnosti preživjeti same. Potrebno je održati solidan odnos prema Europi, a istovremeno pridobivati naklonost tradicionalnog ruskog patrona. Tako se te zemlje sada nalaze istovremeno na europskom i euroazijskom tržištu, u NATO-u i ruskoj vojsci.
Doista, dilema malenih zemalja na rubu Europe je posve realna. Riskantne igre Bruxellesa i Washingtona gotovo otvoreno nude Moskvi utjecaj nad tim perifernim državama. Deset godina napora i pritisaka na lokalne elite u Bugarskoj i Moldovi pokazali su da je ukorijenjenost političkog odlučivanja iz prošlih vremena snažnija nego se očekivalo, te da ne mogu jednostavno prekopirati političke procese u zapadnim zemljama na postsocijalističke države, posebno one koje nikad nisu doživjele prosvjetiteljstvo, a kamoli imale dovoljno riječi o europskoj budućnosti. Što se tiče Moldove, kao zemlje nečlanice EU, proces integracije započet 2009. je trajao dugo i nije bio naročito učinkovit, zbog čega su Moldavci očito izgubili strpljenje.
Moldova je jedna od najsiromašnijih zemalja Europe, gdje je očekivana životna dob druga najniža na kontinentu. Gospodarstvo zemlje pretežito ovisi o poljoprivredi, posebice izvozu vina. Dvije trećine Moldavaca su rumunjskog porijekla, s istim jezikom i zajedničkim kulturnim naslijeđem. Industrijaliziran teritorij istočno od Dnjestra, poznat kao Transnistrija, bila je prije 1940. formalno autonomno područje u Ukrajini, ali unutar Sovjetskog saveza se spojila s Besarabijom u Moldavsku sovjetsku socijalističku republiku. Područje naseljavaju Rusi i Ukrajinci, a kako se govorkalo o ujedinjenju Moldove s Rumunjskom, Transnistrija je proglasila nezavisnost 1990., što je dovelo do rata i statusa quo.
Dosadašnji predsjednik Moldove bio je Nicolae Timofti, izabran parlamentarnim glasovanjem u ožujku 2012. Njegovo imenovanje završilo je godine političke krize. Naime, otkako je komunist Vladimir Voronjin dao ostavku na dužnost predsjednika države u rujnu 2009., do Timoftija Moldova nije imala predsjednika. Oporbeni komunisti bojkotirali su glasovanje. Timofti je bio nezavisni kandidat, koji nikad prije nije sudjelovao u politici, već je bio sudac i proeuropski orijentiran. U međuvremenu je parlament izglasao izravno biranje predsjednika na općim izborima.
Igor Dodon osvojio je 52,2 posto glasova na predsjedničkim izborima 13. studenog u Moldovi, spram Maje Sandu, koja je dobila 47,8 posto glasova. Bio je to drugi krug izbora, nakon što Dodon nije uspio ostvariti premoćnu većinu u prvom krugu. Potučena kandidatkinja je bivša ministrica obrazovanja, bivša zaposlenica Svjetske banke i predsjednica liberalno-političke stranke Akcije i solidarnosti (Partidul Actiune si Solidaritate, PAS). Pobjednik Dodon član je Partije socijalista Republike Moldove (Partidul Socialiştilor din Republica Moldova/Партия социалистов Республики Молдова, PSRM), proruske socijalističke političke stranke, koja je od 2005. do 2011. bila poznata kao Partija socijalista Moldove Domovina.
Dodon je predsjednik ove stranke od 2011, a već 2014. je dobila preko 20 posto glasova na izborima. Samo koalicijom dviju proeuropskih stranaka onemogućen je dolazak socijalista na vlast. Iako se službeno ograđuje od lijevog komunističkog pokreta, PSRM je poznata po svojim desničarskim i kršćansko-pravoslavnim porukama, sa snažnim protuliberalnim politikama i djelovanjem protiv širenja loših djelovanja SAD-a u Moldovi.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
