Postoji onaj neugodni naziv za naš dio Balkana, onaj o bačvi punoj baruta. Tako je na njega gledao svijet, a i on na sebe, u već nekoliko navrata u povijesti. Nažalost po sudbinu ovih naroda, svako takvo "prebacivanje fokusa" na Balkan obično bi završavalo i dodavanjem fitilja na već prepunu bačvu.
Povijest bi trebala biti učiteljica života, a prije svega važna opomena što činiti i što ne činiti. Ako takav mudar stav primijenimo na Balkan onda bi to značilo da bačvu ne samo da se ne bi smjelo više puniti barutom, već bi je trebalo i posve rastaviti, zaboraviti da je ona ikad postojala.
Nažalost, mada ne toliko puna barutom, bačva je i dalje ovdje negdje. Ovih dana se puni tenzijama. Dakako, one nisu opasne koliko i barut, ali su, recimo to tako, uvertira u ideju da bi bačvu valjalo još jednom natrpati s eksplozivnom smjesom.
Valja istaknuti da za narode Balkana, koji bačvu u isto vrijeme preziru i na jedan čudan način poštuju, zapravo ni nema velikih poruka. Postoji samo jedna ključna lekcija koja nikad nije usvojena, a to je ona što se tiče unutarnje i vanjske kontrole situacije.
Tome nas mudro uči povijest. Uči nas da na bačvu samopouzdano gledamo kao na nešto što je pod posve našom kontrolom mada njoj fitilj najčešće zatiču - ili njegovo postavljanje zagovaraju - sile koje nisu balkanske, kojima je Balkan oduvijek bio krvava arena za rješavanje vlastitih međusobnih sukoba.
U pogrešnom interpretiranju povijesti Balkan prednjači i hvata se za kojekakve teorije i revizionizme da bi bačvu ponovno učinio svojom i samo svojom, mada vjerojatno nikad njihova bila ni nije.
Nije da se pritom "povijest ponavlja" - ona egzistira, nepomično, bez naznake da bi je novi stavovi mogli okrznuti. Čak i kada su interesi tuđi da tuđiji ne mogu biti, oni će se opet prikazati kao "naši".
Tako Balkan izgleda i danas. Bačva se puni tenzijama, lokalnom radnom snagom, dok su upravitelji ponovno strani. Tri su velike sile koje aktivno podižu tenzije na ovim prostorima: Zapad (SAD i EU), Rusija i Turska.
One su same međusobno u iznimno lošim odnosima i u takvom antagonističkom stanju gledat će kako jedna drugu potkopati gdjegod je moguće. Libija, Sirija, Ukrajina - ovo su tri velike tragedije našeg doba, naše generacije. I sve tri proizvodi loših odnosa između velikih sila.
Nećemo ulaziti u dubinu toga što se u kojoj zemlji desilo. Najteže je svakako prošla Sirija jer je tamo pitanje "koja će sila prevladati" postalo najneizvjesnije.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
