U kolovozu 2017. godine ruski tanker je plovio izravno od Norveške do Južne Koreje, preko Arktičkog oceana, bez potrebe pomoći ledolomca. Bio je to odlučujući trenutak otvaranja do tada zamrznutog sjevernog plovidbenog pravca, što ima goleme geopolitičke posljedice, čak više od povijesne utrke u naoružanju. Rusija je preuzela utjecaj na sjevernom krovu svijeta.
Radi se o situaciji koja nosi sa sobom poseban izazov Sjedinjenim Državama. Washington djelomično nikad nije gledao na arktički sjever kao glavni strateški prioritet svoje politike, pa je cijelo ovo područje pripalo ruskom polju interesa. No, nije Moskvi Washington glavni problem. Najveća poteškoća je interes Kine. Početkom veljače, Kina je po prvi puta izdala prvi dokument o svojoj nacionalnoj arktičkoj strategiji, u kojoj se nalaže veća i bolja suradnja s Moskvom. Osobito se to tiče stvaranja arktičkog plovidbenog puta koji je inačica 'polarnog Puta svile', odnosno kopnenog pravca 'Jedan pojas, Jedan put' kojim se Kina, preko Srednje Azije, povezuje s Europom. Kremlj i Peking naglašavaju kako su njihove ambicije komercijalne, a ne vojne, te da teže zaštiti krhkog arktičkog područja.
Amerikanci su, prirodno, sumnjičavi i svijetu predstavljaju goleme rizike za okoliš, ali time samo kupuju vrijeme dok ne izrade vlastitu arktičku strategiju. Prošlog svibnja je američki zapovjednik Obalne straže, admiral Paul Zukunft, otkrio javnosti kako Washington promišlja o postavljanju proturaketnih projektila na svojim posljednjim serijama ledolomaca, što je velik odmak od dosadašnjih plovila osposobljenih prvenstveno za istraživanje, potrage i spašavanje. Ova je izjava naišla na veliku porugu u svijetu, osobito nakon što su ruski dužnosnici ismijali američke poteze kao nelogične s obzirom da arktička regija ne predstavlja nikakav vojni izazov niti jednoj državi.
Ipak, rusko vojno širenje (po logici djelovanja ruske države) veće je od bilo koje druge države na Arktičkom krugu, pa je to dovelo do uzbune u nekim državama. Ponajviše se to tiče Norveške i Kanade, dviju zemalja koje imaju velika nenaseljena područja na svojem sjeveru, koje je ujedno bogato naftonosnim škriljevcem, plinom i mineralima. Svaki povećani interes za Arktik stoga diže napetosti u Oslu i Ottawi, pa su obje zemlje povećale svoje izdatke za obranu svojih sjevernih predjela, a ujedno su pokrenule lobističke aktivnosti da Sjedinjene Države učine isto.
Komparativno gledajući, Moskva je uložila više sredstava u vojne sposobnosti na svojem sjeveru nego ikad od proglašenja Ruske Federacije. Ponovno je otvorila šest vojnih ispostava iz vremena Sovjetskog Saveza i izgradila je tri nova i velika nuklearna ledolomca koji su pridodani arktičkoj floti od 40 plovila. Ruska je Sjeverna flota stacionirana u Murmansku, gradu koji je također dobio velik val financiranja. Flota je obogaćena s dvije korvete-ledolomca, posebno napravljenih za posljednju generaciju projektila usmjerenih prema drugim plovilima. Ruski izvori govore kako je Sjeverna flota osigurala više od 200 projektila za skoro 300 vježbi u 2017. godini, što je apsolutni rekord u vremenu nakon Hladnog rata.
Moskva promatra svoja sjeverna morska prostranstva ključnima za svoju obranu. Posebice se to tiče za pohranu i skrivanje svojih nuklearnih podmornica s balističkim projektilima, koji mogu odvraćati svaki strani napad na rusko područje. Istovremeno, Sjedinjene Države i NATO Savez pokušavaju penetrirati u te vode bez da budu primijećene. No, nikakvo površinsko plovilo ne može ući u rusko područje ukoliko dođe do sukoba na sjevernim morima.
Prvi američki ledolomac nove generacije neće ući u arktičke vode prije 2023. godine, barem prema izvještajima iz američke Obalne straže. I to je upitno, s obzirom na potrebu dodatnog financiranja u 2018. godini, što nije zajamčeno. Jedini američki operativni ledolomac je Polar Star, nesposoban za održavanje i plovidbu nakon idućih pet godina. Ovaj brod također ima i druge ciljeve na svijetu i zapravo uopće nije na američkom Arktiku, već je na Antarktici.
Kina je svoj prvi ledolomac, Snow Dragon 2, napravila u prosincu i slijedi istoimeni brod koji je Peking sagradio za Ukrajinu 1994. godine. Niti jedan od 'snježnih zmajeva' nije naoružan, ali s obzirom na operativne aktivnosti u arktičkim vodama, to bi se moglo promijeniti. Kako god bilo, Peking (a i Moskva) najviše gledaju na komercijalne potencijale Arktika i diplomatske pokušaje osiguravanja takvih djelovanja. U tom području, Sjedinjene Države, Kanada i Norveška daleko nazaduju. Rusija je sada jedina zemlja koja ima dovoljno ledolomaca kako bi osigurala prijevoz robe stalno zamrznutim plovidbenim putevima, što joj daje golem utjecaj u regionalnim obrascima plovidbe. Arktik ujedno može sadržavati petinu neotkrivenih zaliha nafte i plina (barem ako vjerujemo da su ovi izvori doista fosilnog porijekla, što moderna znanost sve više dovodi u pitanje). Mnoge podmornice, ruske, američke, kanadske i ostale koriste svoje podmornice za postavljanje zastava na dnu Arktičkog oceana, kako bi se zauzeo barem dio 1,3 milijuna četvornih kilometara velikog podmorskog prostora.
U tu se priču sve više uključuje Kina, što pridodaje velikoj i značajnoj dinamici kretanja situacije. Kanadski stručnjaci su se šokirali krajem siječnja kada su vidjeli da kineski dokumenti kategoriziraju Sjeverozapadni prolaz, suvereni dio kanadskog teritorija, 'međunarodnim prolazom'. Kanada dugo vremena smatra ovaj prolaz svojim unutarnjim vodama, a nitko do Kineza nije tvrdio drugačije. Ne radi se o semantici; promjena upravljanja ovim morskim prolazom ima golem značaj za međunarodnu trgovinu. U svojim službenim dokumentima, Kinezi poručuju da se svaki spor oko gledanja na prirodne pomorske prolaze treba rješavati prijateljskim dogovorima u okviru međunarodnog zakona. Kako bi se prijateljski približio ovom području, kineski predsjednik Xi Jinping je prošle godine posjetio Finsku, Aljasku i Island. Ovi razgovori nisu smanjili napetosti u Kanadi, Grenlandu i drugim sjevernim zemljama, iako njihove arktičke krajeve sve više održavaju horde kineskih radnika koji djeluju u rudarstvu i drugim industrijama važnim za globalni arktički sjever.
Sjedinjene Države možda nikad nisu vojevale na Arktiku, možda ponajviše zato jer znaju da bi to proizvelo globalni sukob koji ne mogu dobiti. Rusija posjeduje 45 posto Arktičkog kruga i Kina vidi rusko-kinesku suradnju kao važnu alternativu dolaska do trgovačkih partnera u Europi. Stoga im je logično ulagati u sjeverne zemlje kao bolji pravac od dugog prolaska kroz Indijski ocean, koji sa sobom nosi opasnost Malacca tjesnaca i Adenskog zaljeva.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
