Kosovski slučaj ušao je u terminalnu fazu. Na pomolu je nekakvo rješenje koje bi trebalo imati trajni karakter. Premda se ovaj zaključak može izvesti iz ubrzane dinamike događaja zadnjih dana i mjeseci, za građane u Srbiji, kao i za one na Kosovu potpuna je enigma što su se to dogovorili njihovi predsjednici Aleksandar Vučić i Hašim Tači.
Zdrav razum, kao i izjave oporbenih prvaka u Srbiji i na Kosovu, upućuju na to da dogovor postoji. Nije nemoguće da će prema dogovoru Priština uskoro dobiti stolicu u UN-u, čemu se Beograd neće protiviti. Istodobno, na sjeveru Kosova mogla bi biti formirana Zajednica srpskih općina (ZSO), usprkos navodnom protivljenju Prištine.
Uvod u ovakav rasplet trebao bi biti 'igrokaz', koji se prošlog tjedna odigrao na Kosovu kada je uhićen, pa istoga dana protjeran Marko Đurić, šef Kancelarije za Kosovo i Metohiju vlade u Beogradu. Ovaj mladi čovjek se 'proslavio' prije tri godine komentirajući potpisivanje drugog sporazuma između Srbije i Kosova u Bruxellesu riječima 'da je Srbija pobijedila 5:0' zahvaljujući (tadašnjem) premijeru Srbije Aleksandru Vučiću koji je 'odigrao sjajnu šahovsku partiju'. Na stranu to što se pobjeda u šahu broji sa 1:0, ovdje je valjda ipak bitnija pohvala koju je Đurić iskazao glede pregovaračkog umijeća svojega šefa.
Obje spomenute stvari koje bi mogle biti dio pogodbe Vučića i Tačija navedene su u sporazumima iz Bruxellesa, kojima je predviđeno da Srbi mogu formirati zajednicu općina na sjeveru u kojima su većina, kao i da se Beograd neće protiviti prijemu Kosova u međunarodne organizacije, niti će poticati druge države da to čine.
Nepristajanjem na potpisivanje takve obaveze, bivši premijer i predsjednik Srbije, Vojislav Koštunica i Boris Tadić ostali su bez političke podrške Bruxellesa, a samim time i bez vlasti, prvi 2008, a drugi 2012. godine. To je javna tajna, ako je uopće riječ o tajni. Što god netko mislio o politici ove dvojice, teško je osporiti činjenicu da se obojicu smatra pristojnim ljudima.
Ne treba sporiti niti da su Tači i Vučić kontroverzni. Prvi kao paravojni komandant Oslobodilačke vojske Kosova, koja je djelovala kao NATO pješadija tijekom rata na Kosovu 1998-1999 godine. Njegove ratne napore podrobno je u svojem izvješću o trgovini drogom i ljudskim organima opisao Švicarac Dick Marty, u Vijeću Europe 2010. godine.
Drugi je epitet kontroverznog zaslužio kao najvatreniji Šešeljev radikal i tadašnji ministar za informacije, koalicijski partner SPS-a Slobodana Miloševića i JUL-a Mirijane Marković. Od kako je napustio Šešelja i Srpsku radikalnu stranku , Vučić ne voli da ga se podsjeća na vrijeme kada je bio ratni huškač i ultranacionalist. Novinarima koji bi ga tako nešto upitali, on najčešće odgovara verbalnim napadom i negiranjem činjenica, što je nedavno demonstrirao i u Zagrebu.
Prošlost su Vučiću zaboravili, a možda i oprostili Berlin, Bruxelles i Washington, od kojih mu već šest godina od kada je na vlasti stižu potpora, pohvale i ohrabrenja za politiku koju vodi, usprkos tome što je razorio institucije i demokraciju u Srbiji. No, to je valjda manje važno za ovu priču.
Prema sporazumu Srbije i Kosova iz Bruxellesa, Beograd treba dati potporu punoj kosovskoj državnosti. To stoji crno na bijelo. Veliki dio svojih obaveza Beograd je ispunio, uključujući pristanak da Kosovo dobije međunarodni pozivni telefonski broj – 383. Spomenuti Đurić je 2016. godine kada je Beograd svojim potpisom dao suglasnost da Kosovo dobije svoj broj to objasnio riječima da je Srbija vlasnik telefonskog broja i da to nije međunarodni telefonski broj, već broj za 'geografsku oblast', te da će to omogućiti bolju pokrivenost srbijanske telefonije na Kosovu.
Da je ova izjava nonsens lako je zaključiti u dva koraka. Dva pozivna broja nema niti jedna država na svijetu, bez obzira na to koliko je velika. Nemaju ih niti Rusija, SAD, Kina ili Kanada. Kosovo je službeno počelo koristiti svoj pozivni broj 24. ožujka 2018. na dan 19. obljetnice početka NATO bombardiranja tadašnje SR Jugoslavije. Ta simbolika i prethodne činjenice nedvojbeno navode na zaključak da Đurić nije govorio istinu.
Beograd je Kosovu u međuvremenu prepustio pravosudne i ostale nadležnosti, stranka Srpska lista (zapravo kosovski ogranak Vučićeve SNS) omogućila je nedavno formiranje kosovske vlade stupajući u koaliciju sa Ramušom Haradinajem (oslobođen na suđenju u Haagu nakon smrti brojnih svjedoka), ali iz nekog razloga s formiranjem ZSO se odugovlači. Iako ova zajednica ne bi imala nikakvih izvršnih ovlasti, niti bi kao takva mogla na bilo koji način ugroziti suverenitet Kosova, stvoren je dojam u javnosti (prije svega u Srbiji) da je to velika stvar za koju se Srbi trebaju izboriti.
Kada je u siječnju u Kosovskoj Mitrovici ubijen Oliver Ivanović, najugledniji politički predstavnik Srba s Kosova, Beograd je demonstrativno napustio 'kosovski dijalog' u Bruxellesu. Đurić je tom prilikom izjavio da se delegacija Beograda neće vratiti dijalogu dok Srbija ne dobije odgovore o ubojstvu Ivanovića. Odgovora još nema, a Srbija se vratila dijalogu. Đurić je samo nekoliko mjeseci prije ubojstva optužio Ivanovića za narušavanje jedinstva Srba na Kosovu.
Sada Đurić uvjerava javnost u Srbiji tvrdnjom da 'naravno da nismo sami sebe tukli i hapsili', navodeći da su za to odgovorni 'arhitekti' koji su pokušali zauzeti sjever Kosova. Sada on predlaže da bi Srbi trebali napustiti sabor i vladu Kosova, te povući potpis sa sporazuma u Bruxellesu. Možda se potvrdi da je ova Đurićeva izjava najzad usklađena sa stvarnošću, no nije lako u to povjerovati.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
