Na sarajevskoj Baščaršiji okupilo se mnoštvo ljudi iz raznih bošnjačkih udruženja kako bi dali podršku turskoj vladi i turskom predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoganu. Mnogo hvale se čulo na račun Turaka i turskog političkog vodstva, a među građanima je primjetno bilo nošenje slike turskog predsjednika. Erdogan zna da je voljen, stoga je i poručio u Istanbulu da je narod rame uz rame, kao jedinstvena nacija, što znači da su "Turci, Bošnjaci, Armenci, 79 milijuna nas, jedna nacija. Drugo, jedinstvena zastava boje krvi naših šehia, koja označava našu nezavisnost. Ono što čini zastavu zastavom je krv... Jedna država 780.000 kvadratnih kilometra nje, ujedinjena, jedna država. Svi zajedno, braćo i sestre, činimo Tursku".
Ovakve izjave su postale učestale, pozivajući na zajedničku slavnu prošlost balkanskih i kavkaskih naroda, kao i na turkijsko zajedništvo s narodima Srednje Azije ili panislamsku ideju sa sunitima diljem svijeta. Sve to počiva na turskoj novoj vanjskoj politici, koju neki zovu i iredentističkom neoosmanskom politikom, u kojoj Erdogan ima ulogu novog turskog sultana koji se širi ne teritorijalno koliko utjecajem, gospodarskim vezama i okupljanjem zavisnih subjekata oko sebe.
Bosna i Hercegovina, odnosno bošnjački konstitutivni narod, u tom smislu predstavlja Turskoj strateški važnog i simboličnog partnera. To je na osebujan način potvrdio arhitekt nove turske vanjske politike Ahmet Davutoglu. Nakon što je zbačen s mjesta premijera, Davutoglu je otputovao u Bosnu i Hercegovinu, gdje je nazočio ceremoniji ponovnog otvaranja džamije Ferhat paše (Ferhadija) iz osmanskog doba u Banja Luci. Džamija je srušena u ratu. Prilikom posjete, Davutoglu je izjavio da se nalazi u Banja Luci u ime 78 milijuna Turaka, koje predstavlja, te da Bošnjaci imaju 78 milijuna prijatelja koji su s njima i kad su žalosni i kad su sretni. Ferhadija je jedna od 16 džamija u Banja Luci koje su uništili srpski ekstremisti za vrijeme rata, pokušavajući iskorijeniti tragove muslimanske povijesti. Ponovno postavljanje kamena temeljca započeto je 2001., ali su srpski nacionalisti ometali obnovu, napadali muslimanske posjetitelje, a ponekad su NATO snage morale izvlačiti strane veleposlanike. Nastojalo se koristiti što je više moguće originalnog kamenog ostatka džamije, koje je godinama ležalo na dnu rijeke Vrbas.
Još otkako su u Turskoj uvedeni izborni ciklusi u četrdesetim godinama prošlog stoljeća, vode se mnogobrojne rasprave o prirodi turskog političkog sustava, srazu sekularizma (kemalizma) i islamizma, a posebice nakon kraja Hladnog rata i raspada velikih federacija kao što su Sovjetski savez i Jugoslavija.
Već u devedesetim godinama započelo je približavanje Turske zemljama Balkana, Bliskog istoka i Srednje Azije, kako bi se ostvarile bliske poveznice s etnokulturološkim i vjerski bliskim narodima, što je potencijalno bilo u sukobu s viđenjem vanjske politike u zapadnoeuropskim i američkim prijestolnicama. Dodano na sukob sekularista i islamista, ovaj zaokret u turskoj vanjskoj politici uključivao je i pitanje da li se Turska treba okrenuti Zapadu ili Istoku, te koje su posljedice i jedne i druge odluke.
U vrijeme slavno promašene ideje Francisa Fukuyame o kraju povijesti, kolala je i podjednako opasna ideja Sukoba civilizacija Samuela Huntingtona, koji je opisao Tursku kao rastrganu zemlju, sličnu Bosni u smislu sukoba zajednica iz različitih civilizacija. Ovdje je Huntingon uočio da je osjećaj turskog vjerskog stanovništva ukazivao na potrebu buduće strateške orijentacije turske vanjske politike. Pri tome Huntington ukazuje na religiju kao osnovnu definirajuću karakteristiku civilizacije, te glavnu bojišnicu između naroda različitih vjera, što se posebno vidjelo na području bivše Jugoslavije, osobito u Bosni i Hercegovini.
Ovdje je Huntington uočio da su Njemačka, Austrija, Vatikan, ostale europske katoličke zemlje i skupine, a kasnije i SAD djelovale kao pobornici Hrvatske; Rusija, Grčka i ostale pravoslavne zemlje kao prijatelji Srbije, dok su Iran, Saudijska Arabija, Turska, Libija i općenito islamske zemlje pomagale bosanskim muslimanima. Prema procjeni Zapadnoeuropske unije iz studenog 1992., zaključeno je da Turska ne može ostati po strani dok se muslimani ubijaju i protjeruju, ali da je također moderna turska tradicija sekularne nacionalne države, a ne ulazi u pitanja druge nacije na temelju zajedničke vjeroispovijesti.
Međutim, promatranje vanjske politike u binarnim kategorijama gubi iz vida širu sliku. Početkom devedesetih gledalo se kako će Turska reagirati s obzirom na sraz sekularne, prozapadne kemalističke elite koja dominira diplomacijom i vojskom te zagovara status quo i vjersko-konzervativnog, osmansko-islamskog, identitetskoj politici okrenutog stanovništva i njihovih političkih predstavnika u islamističkim političkim strankama. Međutim, postoji jedna konstanta vanjskih odnosa u većini zemalja svijeta, a ta se konstanta naziva pragmatizmom. Taj pragmatizam poziva na ideološke i identitetske utjecaje konstruktivističkog pristupa teoriji međunarodnih odnosa, te materijalnim kalkulacijama racionalističkog pristupa. Interakcija dvaju pristupa vodi srednjem putu.
U Bosni i Hercegovini, Turska je igrala važnu ulogu u pomirenju Bošnjaka i Hrvata, te zajedničkom otporu Bosanskim Srbima i JNA. U to vrijeme je na vlasti u Turskoj bila politička stranka Refah koju je vodio Necmettin Erbakan, začetnik islamizacije turskog društva između 1987. i 1995., koji je govorio protiv laicizma, pozapadnjenja i turske vojne suradnje s Izraelom. Erbakan je zagovarao povlačenje Turske iz članstva u NATO Savezu, i tražio političke i gospodarske poveznice s ostalim muslimanskim zemljama. Istovremeno je Erbakan bio pod utjecajem javnog mnijenja, koje je u Turskoj stavljalo značajan pritisak na vladu da pomogne prijateljima i braći u vjeri.
Osnova je ove poveznice dublji osjećaj povezanosti, pa čak i odgovornosti Turaka za negdašnju Rumeliju. Za razliku od turskog stanovništva u Bugarskoj, Makedoniji i drugim balkanskim zemljama, uključujući Srbiju, u BiH se nalazi većinsko slavensko stanovništvo koje se nije samoidentificiralo kao dio turskog naroda, koje ostvaruje posebne odnose s Turskom danas. Razlog ovakvog gledanja s turske strane jest osjećaj odgovornosti za muslimane Balkana, s obzirom na povijesnu prisutnost Osmanskog carstva u regiji. Bosna je bila dijelom Osmanskog carstva do 1878., iako sve do 1908. je Istanbul imao utjecaja u srcu Balkanskog poluotoka. Oko pet posto turskog stanovništva čine imigranti i izbjeglice iz Bosne, Hrvatske, Sandžaka i drugih susjednih krajeva. Kad je započeo rat u Bosni i Hercegovini, turski nacionalisti i islamisti podsjetili su Turke na njihovu balkansku prošlost i održavanje balkanskog identiteta.
Balkan je nekoć bio najbogatiji dio Osmanskog carstva po pitanju resursa, te je također imao iznimnu stratešku prednost za Osmanlije. U kolektivnom sjećanju Turaka, međutim, Balkan je istovjetan vojnom porazu i patnji, nakon što su rijeke izbjeglica krenule prema Turskoj. Borben poklič da Bosna nikad neće postati novom Andaluzijom govori o trajnom osjećaju takvog zajedništva, koje stigmatizira Europu kao konzervativnu i imperijalističku silu, koja se ne može nositi sa svojim islamskim naslijeđem. I ovdje se može tražiti turska posebna orijentacija prema Balkanu, ne samo kao mjestu gdje žive muslimanski narodi, već kao geografskoj odrednici s osmanskom kulturnom baštinom i poviješću, koja među nacionalističkim krugovima u Turskoj gaji zaseban narativ, prepoznat u nekoliko velikih udruženja pod nazivom Rumelije. To se može vidjeti i u posebnom odnosu koji je turski predsjednik Suleyman Demirel imao s hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom.
Turska politika prema Bošnjacima održava potrebu ravnoteže međusobno sukobljenih razmišljanja. Ideja da Turska podupire Bošnjake samo zbog vjerskog i povijesnog identiteta nema u vidu činjenicu da turska analiza bosanske situacije uključuje mjere i savjete koje su zapadne zemlje trebale daleko prije poduzeti kako bi se riješio ratni sukob i današnji latentni sukob. Time je Turska postala nezamjenjivom silom na Balkanu koja donekle određuje donošenje odluka u balkanskim glavnim gradovima, te postavlja sebe kao zaštitnika islamskih interesa. To je postalo osobito vidljivo kada je u Istanbulu prošlog svibnja, na sastanku Konferencije načelnika generalštaba balkanskih zemalja Erdogan izjavio kako međunarodne zajednice nisu izvukle pouku iz dešavanja na Balkanu devedesetih godina prošlog stoljeća te da se iznutra razaraju zauzimajući strane u sukobima. Tada je turski predsjednik rekao da su Bliski istok i Balkan bili područje testiranja i uspostave ravnoteže sila, te da takvi sukobi nisu gotovi. Podjednaku simboličnu rečenicu Erdogan je dao prilikom posjeta Hrvatskoj kada je rekao da se Turci nikada nisu osjećali kao stranci u hrvatskom okruženju.
Svakako su posebne veze Turske i Balkana i dalje zasnovane na identitetskom konstruktivizmu i materijalnom realizmu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
