Ako prihvatimo ideju kako se na Bliskom istoku vodi proxy rat između Saudijske Arabije i Irana (što nije posve jednoznačna poruka), onda bi Libanon bio najzapadniji front toga rata. U posljednja dva desetljeća, Rijad i Teheran su stalno prisutni u Libanonu, a njihova međuigra utječe i na stabilnost ove zemlje. Libanon je viševjerska i višeetnička država koja je opstala zahvaljujući nastanku ustavne podjele moći i nepisanog pravila konsocijacijske demokracije u obliku predsjedničke pozicije za kršćansku zajednicu, premijerske za sunitsku, te predsjednika parlamenta za šijitsku zajednicu. Raznolikost je Libanonu donijela bogatstvo kulture, običaja i povijesti, ali i krvave građanske ratove, upade susjednih zemalja poput Sirije i Izraela, te utjecajne korake Irana, Saudijske Arabije, ali i drugih regionalnih i globalnih sila.
Građanski je rat petnaest godina uništavao ovu zemlju sve dok se ideja podjele vlasti nije dogovorila 1989. Taj dogovor je također djelomično bio pomirbeni sporazum Saudijske Arabije i Irana, koji su svojim saveznicima u Libanonu naložili smirivanje ratnih sukoba i mirovne pregovore. Nadzor nad mirovnim ugovorom preuzela je Sirija, a tijekom iduća dva desetljeća je glavna snaga u Libanonu bio Hezbolah, šijitski islamistički pokret kojega podupiru Damask i Teheran. Sam Hezbolah, međutim, svoje postojanje veže uz izraelsku agresiju 1982. Izraelska okupatorska vojska ostala je u južnom Libanonu do 2000., što je omogućilo razvoj velikog vojnog krila ove političko-militarne organizacije. Međunarodni sud je utvrdio kako je Hezbolah imao dodire sa sirijskim obavještajcima oko ubojstva Rafika Haririja 2005. Rafik je otac današnjeg premijera u ostavci Saada Haririja, a obojica su nositelji dvojnog državljanstva – libanonskog i saudijskog. Zapravo, Rafik Hariri je jednoć bio i saudijski dužnosnik. Sirija je tada bila prisiljena povući na desetke tisuća svojih vojnika iz Libanona, no ostala je prisutna u zemlji preko Hezbolaha.
Hezbolah je jačao i postao snažniji od libanonske vojske. No, kada je tzv. Arapsko proljeće stiglo u Siriju, za Rijad je to bio Božji dar. Na svim poljima je Pustinjska kraljevina gubila politički i ideološki od Islamske Republike, pa je prilika za sunitskim rušenjem vlasti Bašara al-Asada bila zlatna. Ne samo da bi nestalo snažnog podupiratelja Irana u regiji, već bi Iran izgubio tzv. šijitski luk od Irana, preko Iraka i Sirije, do Libanona. Ujedno je to bila prilika za trajnim gušenjem Hezbolahovih boraca. Za Saudijce sreća nije dugo trajala. Masovna iranska i ruska pomoć Siriji potvrdila je dugoročno gubljenje Rijada na svim poljima sukoba, koje su Saudijci većinom i započeli. U svom očaju, Rijad je počeo podupirati selefijske teroriste u sirijskom sukobu, te izravno ili neizravno pomagao opstanku al-Kaide i Daeša. Za Libanon je to bila loša strategija. Pokret za budućnost, stranka premijera Haririja i glavna sunitska politička snaga u Libanonu godinama je bila u rasulu i pod napadima radikalnih sunitskih skupina. Hezbolahovo sudjelovanje u sirijskom građanskom ratu (gdje su trebali izgubiti pod navalom boraca potaknutih arabijskim novcima) i podrška radikaliziranim teroristima u Siriji izravno su utjecali na gubljenje snage saudijskog izbora u čelništvu libanonske države.
Konsocijacijska demokracija u Libanonu odgovarala je više-manje Saudijcima sve dok predsjednikom nije postao Miche Aoun, lider kršćanske političke zajednice blizak Hezbolahu. Kršćansko-hezbolaški savez je ojačao libanonsku neovisnost o stranim silama, a Aoun je pružio ruku Saudijcima dozvolivši povratak Saada Haririja u zemlju, nakon što je boravio u političkom egzilu u Rijadu. Uz gubitke u Siriji i Iraku, Saudijci gube i u Jemenu, pa je ratoborna nova elita u Rijadu počela osmišljavati nove korake u svom vanjskopolitičkom utjecaju.
Jedino mjesto gdje se Saudijska Arabija nada oduprijeti se Iranu jest Libanon. Ukoliko Rijad može dokrajčiti mir u zemlji koja se još oporavlja od građanskog rata, onda će to napraviti, sve kako bi natjerala Irance i Hezbolah na povećanu pozornost prema Libanonu, a što manje prema Siriji i Iraku. U tu je svrhu srušen Hariri, koji je inscenirao veliku patnju i zabrinutost za svoj život (iako je obitelj ostala u Libanonu). Sada javlja kako će se vratiti u Libanon i ustavnim putem podnijeti ostavku, koju je predsjednik Aoun već odbio znajući što može očekivati od raspada vlade i raspisivanja potencijalnih novih izbora. No, saudijska taktika ne prolazi, čak je od početka osuđena na propast. Upravo kao što je pritisak na Katar za prestanak dobrih odnosa s Iranom proizveo suprotan učinak, tako će i pritisak na Hezbolah dovesti do ujedinjenja libanonskog naroda protiv saudijskog utjecaja u zemlji. Sve se to događa istovremeno s uhićenjima visokopozicioniranih prinčeva u Saudijskoj Arabiji i s blokadom Jemena, kako bi se svijetu dala slika snažne Saudijske Arabije. Slika koja će nastati je dobra – jer je istinita. Saudijci više neće moći sakrivati ni od službenih institucija međunarodne zajednice svoju osobinu izvora regionalne nestabilnosti.
Nasuprot toga, Hezbolah će ispasti ujedinjujućom i kohezivnom snagom u Libanonu. Naspram Rijada, vođa Hezbolaha Hasan Nasralah izgleda poštenim političarom koji uviđa saudijsku ulogu u destabilizacije zemlje. Nasralah je dovoljno razuman da postaje uz Aouna ključnom osobom u stvaranju stabilnosti koalicijske politike u Libanonu, umjesto krize i sukoba koje donose Saudijci. Takav je stav Hezbolaha i više nego dobrodošao, jer je Libanon jedna od najtežih zemalja za razumjeti u politološkim analizama. Ne samo što postoji na desetke frakcija u zemlji, svaka od njih tumači stanje na svoj način i to na najradikalniji način. Libanonska vlada ima čak trideset ministara, koji se dijele po svom ključu na pravoslavno-maronitski blok Michela Aouna, pravoslavno-armensko-maronitski blok Promjene i reformi, pravoslavni blok Libanonskih snaga, sunitski muslimanski blok Saada Haririja, blok Druza, šijitski Pokret Amal, Hezbolahov šijitski blok Odanost otporu, te nekoliko manjih pokreta i stranaka. Krhka ravnoteža ne govori samo o nemogućnosti dogovora, već i o potrebi zajedništva.
Libanon nije mjesto gdje jedna strana može imati apsolutnu moć. Čak i kada je Sirija imala velik nadzor i upliv u libanonsku politiku, šijitske snage u Libanonu nisu bile presudne za donošenje odluka. Gotovo dvadeset različitih vjerskih denominacija ulijeva se u koloplet političkih stranaka i opcija koje su pronašle zajedničku okosnicu u otporu izraelskoj agresiji, a čiji su pobornici većinom do zuba naoružani. Političke krize, međutim, nisu ništa novo u Libanonu. Samo je potrebno uvidjeti što se može dogoditi nakon Haririjeve ostavke. Najbolji scenarij jest da Haririjev Pokret za budućnost i Hezbolah ostanu u sigurnosnoj suradnji putem državnih institucija. Alternativa takvoj suradnji jest Hezbolahov izbor za novog premijera kako bi se pokazalo da Saudijska Arabija nema utjecaja u Libanonu ili da Sjedinjene Države podrže saudijski otpor i utjecaj u zemlji.
Najopasniji ishod bio bi ponovno paraliziranje libanonske uprave, što se već jednom dogodilo, a koristi saudijskim interesima. Podjednako loš ishod bio bi pozicioniranje novog premijera, što bi gurnulo Haririja u oporbu i povećalo mu sposobnosti napada na vladu koju je donedavno vodio. Ukoliko će biti dovoljno smisla u libanonskim redovima, onda bi politička elita mogla stvoriti prijelaznu tehnokratsku vladu koju će voditi neutralan sunit (uz potporu Haririja), a koja će moći organizirati nove parlamentarne izbore.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
