Uvod
Terorizam predstavlja stvarnu i izravnu ugrozu na ljudska prava s razarajućim posljedicama na pravo na život, slobodu i tjelesni integritet žrtava; uz to, terorizam može destabilizirati vlade, potkopati civilno društvo, ugroziti mir i sigurnost te zaprijetiti društvenom i ekonomskom razvoju. Sve navedeno ima stvaran utjecaj na uživanje u ljudskim pravima. Sigurnost pojedinca je osnovno ljudsko pravo te bi zaštita istog tog pojedinca trebala biti temeljna obveza svake vlade. Države imaju odgovornost osigurati uživanje ljudskim prava svojim državljanima i drugima primjenjujući pozitivne mjere kako bi ih zaštitili od prijetnje terorističkog djelovanja te priveli počinitelje takvih djela pravdi. Zadnjih godina mjere koje poduzimaju države u suočavanju s terorizmom često su dovele do ozbiljnih izazova i pitanja u odnosu ljudskih prava i vladavine prava- neke države su pribjegle metodama mučenja i drugim nečovječnim postupcima kako bi se borili protiv terorizma dok su pravni i sigurnosni mehanizmi koji su trebali spriječiti mučenje (pr. redovno i neovisno nadziranje prihvatnih centara za osumnjičene) često bili zanemareni i kršeni; druge zemlje su vraćale ljude osumnjičene za terorističko djelovanje u zemlje gdje su bili suočeni s rizikom od mučenja i drugih ozbiljnih kršenja ljudskih prava, kršeći time međunarodnu pravnu obvezu zabrane protjerivanja. Neovisnost pravosuđa je ugrožena i potkopana dok je u drugim situacijama/državama došlo do uspostavljanja izvanrednih/prijekih sudova za suđenje civilima a što je imalo za posljedicu učinkovitost regularnog pravosudnog sustava. U ovome članku osvrnut ćemo se na povijest terorizma, koji su uzroci, ciljevi i posljedice terorizma, izazovi s kojima se susreću ljudska prava u borbi protiv terorizma i antiterorizma te antiterorističku praksu u nekim zemljama, točnije Sjedinjenim američkim državama i Francuskoj.
Povijest i definicija terorizma
Brojni stručnjaci i znanstvenici koji se bave temom terorizma slažu se u jednome: nemoguće je sa sigurnošću odrediti kada je terorizam točno nastao. Iako korijene terorizma nalazimo i 2000 godina unatrag od danas, često se može naći u literaturi da povijest terorizma započinje s Francuskom revolucijom ( s kojom se ujedno poistovjećuje i izvorište suvremenog značenja pojma terorizma). Terorizam kao oblik zabranjene djelatnosti i kao oblik političke borbe javlja se već u antičko doba- više od 2000 godina filozofi i teolozi bave se pitanjem opravdanja ubijanja političkih protivnika; primjerice, Platon u 'Republici' i Aristotel u 'Politici' raspravljaju o tiraniji, odnosno ubijanju despota. Kasnije se javlja u svim poznatim društvenim formacijama i u svim fazama razvoja ljudskog društva; primjerice, neki bi mogli za američke doseljenike koji su se pobunili protiv engleske kolonijalne vlast reći da su prvi poznati teroristi na sjevernoameričkom tlu.
Od vremena zelota-sikara, asasina i thugsa, preko početaka modernog terorizma i 'regime de ta terreura' (1793.-1794.), potom preko raspršene terorističke aktivnosti u nizu zemalja 19. stoljeća (od Italije, Španjolske, Rusije, do Njemačke, Irske, SAD-a), razdoblju tzv. anarhističkog terorizma ( koji je obilježio razdoblje prijelaza s 19. na 20. stoljeće), potom preko razdoblja dvaju svjetskih ratova ( obilježje terorizma desnice), razdoblja kad terorizam postaje rezervat nacionalističko-separatističkih i antikolonijalnih pokreta, preko latinoameričkog terorizma, do terorizma ljevičarske inspiracije kasnih 60-ih godina 20.stoljeća i konačno do razdoblja posljednja dva desetljeća 20.stoljeća i početka 21.stoljeća, kada se terorizam vratio svojim religioznim korijenima, prošlo je jako puno vremena, tijekom kojega se terorizam mijenjao prema pravilima i uvjetima stalnih povijesnih, kulturoloških, zemljopisnih, socioloških, tehnoloških, psiholoških i inih promjena. Primjer za to kako se terorizam mijenjam mogu nam ilustrirati mudžahedini; dok su krajem 70-ih i početkom 80-ih godina 20.stoljeća bili prikazani kao 'borci protiv sovjetske okupacije Afganistana' i slavljeni od strane Zapada, kasnije su ti isti mudžahedini postali inkubator za Al-Qaidu i razne terorističke organizacije koji su u očima toga istoga Zapada sada smatraju teroristima.
Terorizam 'odozdo', odnosno od strane ugnjetavanih i zgaženih, oduvijek se pojavljuje zbog dvije skupine razloga: sekularnih i religioznih. Upravo su religiozni razlozi bili glavni motivi za tri izvorno najpoznatije organizirane skupine koje su upotrebljavale sustavni terorizam: zelote-sikare (Zaelots-Sicarii), asasine (Assassins) i thugs, koje povezujemo u tri velike religije: judaizam, islam, i hinduizam.
Osim religijskih razloga, terorizam se od pamtivijeka primjenjivao kao sredstvo političke borbe- kao prvi oblik političkog delikta u povijesti spominje se tiranoubojstvo, institucija čije korijene nalazimo još u plemenskom društvenom uređenju. I srednjovjekovni katolički pisci su dali svoj doprinos tvrdnji uklanjanja lošeg vladara a čiji stav je ovisio o odnosu crkvene i svjetovne vlasti u određenom trenutku. Počeci modernog terorizma vežu se uz kraj 18.stoljeća, razdoblja obilježenog posebnim društvenim, ekonomskim i političkim trenutcima; on započinje s Maximilienom Robespierrreom i jakobinskom 'vladavinom terora' ( u ovome razdoblju je popularizirana giljotina, sredstvo za smaknuća). Nakon Francuske revolucije dolazi i do pojave terorizma u nizu zemalja, od Italije, Španjolske, Rusije, do Njemačke, Irske, SAD-a.
Što je terorizam? Premda većina ljudi misli da zna odgovor na ovo pitanje, činjenica je da do danas još nema univerzalno prihvaćene definicije terorizma. Nepostojanje općeprihvaćene definicije terorizma moglo bi se objasniti uz pomoć tri razloga. Prvi razlog bi bila činjenica da se značenje samoga pojma terorizma često mijenjalo, posebice u zadnjih 200 godina. Drugi razlog bi se odnosio na problem objektivnosti definicije pošto terorizam nije neutralan opisni pojam- stav prema terorizmu nabijen je emocijama; dovoljno se sjetiti izreke 'jednome terorist, drugome borac za slobodu'. Treći razlog glede usvajanja univerzalno prihvaćene definicije očituje se u činjenici postojanja tri različite koncepcije terorizma: terorizma kao zločina samoga po sebi, terorizma kao metode počinjenja drugih zločina i terorizma kao ratnog zločina. Samo pojam terorizam, koji dolazi od latinskog korijena i koji je u modernu političku terminologiju ušao preko Francuske revolucije, nužno je vezan uz pojam teror, koji označava vladavinu nasilja, odnosno izazivanje straha nad neistomišljenicima i protivnicima. Teror označava nasilje usmjereno stvaranju nesigurnosti, dezorganizacije i uništavanja, koje se u ljudskom društvu primjenjuje od davnina; primjenjivali su ga mnogi vladari, odnosno vladajuće društvene skupine, kao i one kojima je cilj bio osvajanje istih.
U povijesti su poznate klasifikacije na 'bijeli teror' koji se označava masakr pristalica revolucije u Francuskoj 1815.,odnosno nasilje nositelja kontrarevolucije u Rusije, te crveni teror, koji označava nasilje sovjetske vlasti protiv neprijatelja revolucije, te teror revolucionarnih i kontrarevolucionarnih snaga. Terorizam se često zna poistovjećivati s gerilskim ratovanjem; ipak, iako ima sličnosti između ta dva pojma ( koriste iste taktike u iste svrhe, niti jedni niti drugi ne nose uniforme, odnosno identifikacijsko obilježje), oni se razlikuju po tome što se gerila većinom odnosi na veće grupe naoružanih pojedinaca koji djeluju kao vojna formacija, napadaju neprijateljske vojne snage, osvajaju i zadržavaju teritorij (makar i kratkoročno), uspostavljajući neki oblik suvereniteta ili kontrole nad geografskim područjem ili stanovništvom dok teroristi ne djeluju kao vojne jedinice, izbjegavaju angažiranje neprijateljskih vojnih snaga, ne pokušavaju osvojiti i zadržati teritorij te rijetko ostvaruju neki oblik suvereniteta ili kontrole nad teritorijem/stanovništvom (iznimka za ovo u skorašnje vrijeme bi bio ISIL, koji je imao neka unutrašnja obilježja kvazidržavnosti na osvojenom teritoriju, primjerice uspostava javne uprave, prikupljanje poreza, određena potpora ljudi na teritoriju koji je ISIL zauzeo dok vanjska obilježja nisu postojala te se stoga ne može smatrati državom). Razlikovanje terorista i običnih kriminalaca je prvenstveno u pogledu svrhe i motivacije djelovanja; za razliku od običnih kriminalaca, koji imaju egocentrične ciljeve usmjerene materijalnom, teroristi su uvjereni u svoje služenje dobrom za širi krug ljudi te smatraju da imaju altruističke ciljeve.
Nepostojanju suglasja oko definicije terorizma pridonosi i nepostojanje integralne antiterorističke konvencije. Iako se početak međunarodnih nastojanja za donošenjem sveobuhvatne antiterorističke konvencije veže uz razdoblje između dva svjetska rata, kada je Liga naroda na Međunarodnoj konferenciji o suzbijanju terorizma 1937. donijela Konvenciju o sprječavanju u kažnjavaju terorizma ( koja nikad nije stupila na snagu), do sada je doneseno, u okvirima različitih regionalnih i globalnih međunarodnih organizacija, 19 konvencija koje samo djelomično inkriminiraju neka teroristička djela. Sve nastale konvencije su tematske, tj. nastale su kao reakcija UN-a na pojedina teroristička djelovanja; osim UN-a, svoj su obol normativnom okviru vezanom za terorizam dali i Vijeće Europe, Europska unija, ali i države u svojim zakonodavstvima. Definicijom terorizma bavili su se i bave mnogi znanstvenici, no bezuspješno po pitanju univerzalne definicije terorizma; jedan sudac Međunarodnog suda pravde je rekao da je terorizam ' pojam bez ikakve pravne snage te predstavlja prikladan način pribjegavanju aktivnostima, bilo od strane države ili pojedinca, koje su širokom krugu ljudi neprihvatljive te gdje su ili metode koje se koriste ili ciljevi koji se štite nezakoniti'. Unatoč silnim nastojanjima usmjerenim definiranju terorizma, potraga za pravnom definicijom terorizma još nije na vidiku.
Tipologija i karakteristike terorizma
Nepostojanje suglasnosti oko tipologije, odnosno oblika terorizma, posljedica je širokog kruga ponašanja kojega pokrivaju različite definicije terorizma, ali i širokog spektra kriterija klasifikacije terorizma . Najopćenitije gledano treba razlikovati domaći (unutrašnji) i međunarodni terorizam- prvi je ograničen samo na jednu državu ili regiju (primjerice ETA u Baskiji, IRA u Sjevernoj Irskoj), dok drugi podrazumijeva nasilje koja obuhvaća građane više od jedne zemlje, odnosno terorizam koji je usmjeren preko međunarodnih granica ili protiv stranog cilja u matičnoj državi terorista ( primjerice Al-Qaeda u Afganistanu sa svojim ograncima u Africi i Aziji). Isto tako valja razlikovati individualni i državni terorizam. U stručnoj literaturi mogu se pronaći različite podjele terorizma; primjerice, Richard Schultz govori o revolucionarnom, subrevolucionarnom i establishment terorizmu; Schmid i de Graaf razlikuju politički, kriminalni i ekscentrični te mnoge druge podjele. Pošto je mnoštvo podjela, a dobar kriterij klasifikacije bi bio podjela po uzrocima, terorizam bi se mogao podijeliti na terorizam revolucionarne ideologije, nacionalno-separatistički terorizam, terorizam temeljen na religiji i terorizam kojeg podupire ili sponzorira država.
Zahvaljujući mnogobrojnim definicijama terorizma i sustavnoj kvantitativnoj analizi istih, došlo se do spoznaja o glavnim elementima definicije terorizma a to su: uporaba sile i nasilja, politički karakter terorizma, izazivanje straha i užasa, prijetnja, očekivanje psiholoških efekata i reakcija. Kroz povijest terorizam se pokazao kao fenomen koji se mijenja ovisno o različitim okolnostima (povijesnim, kulturološkim, zemljopisnim, tehnološkim, itd.). Terorizam je bio sredstvom različitih subjekata motiviranih različitim ciljevima- od religioznih razloga, ujedinjenja društva, sredstva Hladnog rata pa sve do danas, kada se vraća svojim religijskim korijenima. Današnji terorizam- terorizam 21. stoljeća- razlikuje se od starog terorizma po karakteristikama kao što su suradnja sličnih terorističkih organizacija, profesionalizacija terorizma i terorista, apolitičnost profesionalnih izvršitelja, bivalentnost terorizma, globalizacija terorizma te dr.
Uzroci terorizma
Zašto neki ljudi posežu za terorizmom? Istraživanja uzroka terorizma ostavljala su mjesto nedoumicama, no stručnjaci su ipak postigli sporazum što se ne može smatrati uzrocima terorizma- tako su zaključili s međunarodnog simpozija u Oslu iz 2003.godine:
- postoji samo slaba i indirektna povezanost između siromaštva i terorizma
- Državno sponzorstvo nije uzrok terorizma
- Samoubilački terorizam nije uzrokovan religijom
- Teroristi nisu iracionalne osobe, odnosno luđaci
Prema političkom pristupu, uzroci terorizma mogu se pronaći u setu različitih političkih čimbenika. Riječ je osobito o:
- pomanjkanju demokracije, ljudskih prava i vladavine prava
- Povijesno nasljeđe političkog nasilja, građanskih ratova, revolucije, diktatura ili okupacija
- Nezakonita ili korumpirana vlast
- Represija od strane okupatora ili kolonijalnih vlasti
- Iskustvo diskriminacije na temelju etničke ili religiozne pripadnosti
Izuzev ovoga pristupa, imamo još multikulturalni pristup, fiziološki pristup, psihološki pristup, organizacijski pristup i dr. Prilikom razmatranja svih pristupa treba imati na umu jednu činjenicu: teroristi nisu samo pasivni pijuni društvenih, ekonomskih, psiholoških i inih okolnosti koje ih okružuju nego racionalni i aktivni akteri koji razvijaju promišljene strategije za postizanje svojih ciljeva. Stajalište Generalne skupštine UN-a u pogledu uzroka međunarodnog terorizma je da uzroci terorizma mogu biti vanjski (oni koji nastaju uslijed utjecaja sa strane) i unutarnji (oni koji postoje unutar zemlje). Još jedno od pitanja vezano za pojam terorizma i terorista je pitanje postoji li tipičan terorist?
Iako ne postoji jedinstveni osobni profil teroriste, različita istraživanja su pokazala kako su karakteristike terorista da :
- teroristi se često osjećaju otuđenim od društva
- često percipiraju kao žrtve nasilja
- posvećeni svom religioznom, političkom i drugom cilju
- ne percipira svoje nasilno djelovanje kao kazneno djelo
- ne pokazuje sažaljenje ili kajanje za svoje akcije
- vješti i nemilosrdni prilikom počinjenja terorističkog djela.
Osim navedenih obilježja, postoje i obilježja koja su zajednička svim teroristima a koja se odnose na status, obrazovanje, dob i spol terorista.
Ciljevi terorizma
Svaka teroristička skupina ima barem jedan, najčešće i više ciljeva, koje žele ostvariti, a koji mogu biti postavljeni dobro ili loše. Najčešće možemo razlikovati ciljeve političke ili nepolitičke prirode; prva skupina ciljeva vezana je za vlast, tj. stjecanje vlasti, održavanje vlasti i utjecaj na vlast, dok je druga skupina ciljeva vjerska, nacionalna, gospodarska te osveta. Posebno je zanimljiva skupina Al-Qaeda, a kasnije i ISIL (koji je čak i zasjenio prvotnu skupinu): i kod jednih i kod drugih, ako gledamo način izvršenja i odabir meta, zaključujemo da im je cilj da se politička zajednica zapadne civilizacije dovede do sloma, koristeći teror kako bi postigli svoj cilj- uz to ISIL-ov cilj je bila uspostava islamskog kalifata na globalnoj razini a koji je uključivao teritorije različitih država. Ciljevi terorizma su često definirani utopijski, odnosno nemoguće ih je ostvariti te ukoliko dođe do mogućnosti ostvarenja ciljeva, terorističke skupine ih često znaju redefinirati. Osim toga, iako ciljevi terorističkih skupina često uključuju promjenu u društva ili rješavanje statusa quo, teroristi su najčešće često neodređeni ili nejasni prilikom definiranja situacije kakva će biti nakon što se ostvari neki zacrtani cilj.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
