Privatne vojske su poseban fenomen s kraja 20. i početka 21. stoljeća. Uspon industrije privatnih vojski u posljednjih dvadesetak godina potaknut je kombinacijom čimbenika uključujući sustavne geopolitičke i ideološke promjene. Glavni pokretač privatizacije sigurnosti bili su pad Sovjetskog Saveza i pad bipolarnog međunarodnog političkog poretka, koji su uskratili geopolitičku važnost i samim time vojnu potporu supersila određenim regijama i dijelovima svijeta. Istovremeno, potražnja za sigurnosti u tim regijama bila je i nadalje nazočna zbog djelovanja nedržavnih aktera poput terorističkih skupina, kao i ponovno pojavljivanje međudržavnih tenzija nalik na one iz vremena Hladnog rata.
Nedostatak sigurnosnih usluga kompenzirale su kompanije privatnih vojski koje su apsorbirale značajnu radnu snagu koja je nedavno prije toga bila demobilizirana iz nacionalnih vojski, posebice vojski Amerike i Rusije. U isto vrijeme, čini se da se dogodila transformacija prirode ratovanja jer su konflikti sada manje motivirani ideološkim i religijskim motivima te se sve više temelje na čistom profiterstvu i osvajanju resursa. Jednako odlučujući čimbenik bio je opći trend privatizacije i outsourcinga. Planirano široko smanjivanje funkcija vlada i proračuna mnogih država, kao i često proklamirana ideološka pobjeda privatnog nad javnim sektorom, nedvojbeno je ubrzala neoliberalnu i slobodnu tržišnu filozofiju, učinila outsourcing sljedećim logičnim korakom i to je dovelo do trenutnog, nikad viđenog stupnja privatizacije industrije vojnih usluga.
Obično državna ministarstva obrane unajmljuju privatne vojne kompanije da djeluju u tri široka područja: 1) oružja i inženjerstvo, 2) logistička potpora i operacije postrojenja i 3) naoružana zaštita za posebne individue i događaje poznata kao sigurnosno ugovaranje.
Što se tiče prvog područja, tj. oružja i inženjerstva, tu spadaju kompanije kao što su Lockheed-Martin, Northrup Grumman, BAE Systems, Thales, Airbus Defense & Space Industries, General Dynamics, Raytheon i druge kompanije. Ove kompanije specijaliziraju se u oružju, transportu vojne opreme i sustavima inženjerstva. Kompanije su unajmljene od strane regularne vojske kako bi pomogle osmisliti, konstruirati, proizvesti, testirati i u konačnici rasporediti napredne zrakoplove (poput F-22, F-35, Typhoon ili MV-22 Osprey) i sustave oružja (poput krstarećih raketa Tomahawk, Hellfire projektila, antiraketnih obrambenih sustava Patriot). Kompanije su također zadužene da prave tenkove, naoružana vozila, helikoptere, obalne borbene brodove, i različite konvencionalne i nuklearno sposobne podmornice i nosače zrakoplova.
Druge velike multinacionalne korporacije pružaju logističku potporu kao što je dostupnost hrane na privremenim položajima, i ustanove poput postaja za nadolijevanje goriva za kopnene i pomorske vojne snage raspoređene diljem svijeta. Kompanije poput Halliburton and KBR (Kellogg, Root & Brown), održavaju ogromne morske luke, s opskrbom brodova i postaja za nadolijevanje goriva, ali su one također angažirane da izgrade i održe zračna polja i vojne postaje. Takve kompanije se obično koriste za širok spektar građevinskih projekata i logističkih usluga koje se protežu od kasarni, tuševa i nužnika do usluga hrane i objekata za objedovanje. Mnogi od ovih vrsta projekata, institucija ili usluga jednom su bile pod izravnom kontrolom regularnih vojnih usluga i osoblja.
I konačno postoji treći tip vojnog ugovaranja, poznat kao sigurno ugovaranje. Privatne kompanije kao što je bila jedno vrijeme najpoznatija Blackwater Worldwide, Inc, pružaju naoružane čuvare za zaštitu logističkih opskrbnih konvoja koji transportiraju hranu, gorivo i druge ključne potrepštine vojnim snagama koje su "naprijed raspoređene" na isturene postaje u sporne teritorije ili zone aktivne borbe. Privatni sigurnosni ugovaratelji kao DynCorp i Triple Canopy pružaju policijske usluge za vojne postaje, i pružaju trening za lokalnu policiju i vojno osoblje koje će služiti u rutinskim domaćim i međunarodnim sigurnosnim operacijama za vlastitu državu do svršetka trenutno aktivnog vojnog sukoba. Često takve usluge uključuju aktivnosti inače očekivane od samog regularnog vojnog osoblja, tj. od regularne vojske bi se očekivalo da te usluge spadaju pod njihovu domenu odgovornosti.
Mnogi kritičari često privatne vojske svrstavaju pod plaćenike što kod svih sudionika uključenih u industriju privatnih vojski izaziva zaprepaštenje. Takva kvalifikacija je problematična, a jedan od razloga je što su plaćenici zabranjeni sukladno međunarodnom pravu. Prema rezoluciji Opće skupštine Ujedinjenih naroda 44/34 (od 4. prosinca 1989., revidirana i ratificirana je 20. listopada 2001.) tehnički poznate kao Međunarodna konvencija protiv regrutiranja, korištenja, financiranja i treniranja plaćenika, članice i države potpisnice obvezale su se da "neće regrutirati, koristiti, financirati ni trenirati plaćenike" koji su zauzvrat definirani (originalno u članku 47 Dodataka protokola Ženevskoj konvenciji od 12. kolovoza 1949.) osobama koje su unajmljene da pruže sigurnost ili da se angažiraju u ratu, a koje nisu građani države koja ratuje, niti države pod kontrolom, niti su pozvane u službenom svojstvu kao predstavnici druge države, već su privatno angažirane u sukobu striktno za osobnu financijsku korist.
Premda je riječ o kompliciranom problemu, privatne vojske ipak se ne mogu kvalificirati plaćenicima prema navedenoj definiciji iako je opća tendencija javnosti da ih se označi plaćenicima. Neke kompanije će tvrditi da njihovi zaposlenici nisu angažirani u "činovima rata" na korist druge nacije čiji nisu građani već uobičajeno rade (iako neizravno) za svoje vlade. Oni su uključeni u priznati međudržavni sukob i često pružaju sigurnost za službeno osoblje ministarstava kao što su američki State Department i britanski Foreign Office ili čuvaju nenaoružane konvoje koji transportiraju vitalnu opskrbu kroz tranzitno nesigurna područja. Druge kompanije privatnih vojski tvrdit će su njihovi zaposlenici uključeni u peace-keeping operacije (operacija čuvanja mira), provedbu zakona, i jednostavnu obuku lokalnih građana da bi oni mogli samo preuzeti odgovornost za sigurnost. I u svim slučajevima, koji god motiv pojedinca naveo da se pridruži kompaniji, sama kompanija je osobno uključena u opskrbu oružanih snaga za specifične ugovorene namjere, pod pokroviteljstvom (ili bar s taktičkim odobravanjem) vlade u kojoj kompaniji djeluje i vlade države iz koje je kompanija.
Kao takve, kompanije su potpuno podvrgnute zakonima i regulacijama svoje domaće vlade. Posljednjih desetak godina broj sigurnosnih kompanija koje nude čuvare i ostale sigurnosne usluge komercijalnim brodovima znatno je porastao zbog straha od napada pirata. Mnogo je novih kompanija osnovano za pomorsku sigurnost od 2008. a mnoge druge postojeće sigurnosne kompanije refokusirale su se na pomorsku sigurnost. Korištenje naoružanih postrojbi na oceanima i međunarodnim vodama kompliciranije je od sličnih aranžmana na kopnu. I u prošlosti postojale su kompanije za osiguranje pomorske sigurnosti kako bi se zaštitio spor transport nafte i naftne opreme, privatne luksuzne jahte i podvodni kabeli. Industrija pomorske zaštite se širila od usta do usta i nije bilo mnogo korisnika takvih usluga. Međutim, povećanje piratskih napada 2008. natjeralo je vlasnike brodova i unajmitelje da pronađu načine kako bi se smanjio rizik i povećale sigurnosne premije za rute poput Adenskog zaljeva, Indijskog oceana i Malajskog prolaza. Vojno osoblje koje daje sigurnosne usluge brodovima u opasnim vodama naziva se Privatno ugovoreno sigurnosno osoblje. Mnogi od ovog osoblja veterani su privatnih vojski u Iraku i Afganistanu.
Mišljenje je vlada, javnosti, i privatnog sektora da je pomorska sigurnost još jedna naoružana skupina čije djelovanje treba regulirati zakonima. Mnogo zabrinutosti je utemeljeno na strahovima, a ne na činjenicama. Sigurnosna pomorska industrija je sastavljena od vojske, policije i obučenih profesionalaca koji moraju zadovoljiti stroge zahtjeve brodara. Međutim, potencijalni incidenti kao što su ubojstva ribara pokazuju kako je potrebno pravno regulirati djelovanje sigurnosnih kompanija na moru. Privatne sigurnosne kompanije nazočne su na pomorskom tržištu zato što je ono izrazito novčano unosno. Angažiranje licenciranih privatnih sigurnosnih čuvara košta do 60 000 $ za putovanje kroz Adenski zaljev. Brodovi plaćaju oko 5000 $ dnevno za četveročlani naoružani tim na dužnosti od 4 do 20 dana.
Ugovori se mogu sastojati samo od najosnovnijih elemenata: samo tri vojnika mogu biti naoružana dalekozorima, radijima i jednom puškom svaki ili se mogu sastojati od tuceta naoružanih vojnika, opremanja broda, provođenja vježbi i sl. Prema privatnoj američkoj obavještajnoj tvrtki Stratfor, cijena tipičnog 4-članog tima za 40 dana iznosi 56 000 - 64 000 $ plus dodatne potrepštine koje su potrebne sigurnosnim kompanijama da ostvare dobit iz putovanja.
Velika priča o industriji privatnih vojski - II. dio: Prednosti i nedostaci angažmana modernih plaćenika 
Velika priča o industriji privatnih vojski - III. dio: Moralna upitnost motiva i namjera modernih plaćenika 
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
