Protekla godina je bila puna iznenađenja i preokreta na biralištima u afričkim zemljama, a velik dio izbornih ishoda je dao nadu u konačni zaokret prema mirnom prijenosu vlasti. Iako većina subsaharskih izbornih procesa prolazi u miru, iznimke su te koje predstavljaju kontinent u najmračnijem svijetu ekstremnog nasilja. U Togu su izbori 2005. uzrokovale takve nemire da su deseci tisuća ljudi bili primorani napustiti zemlju. Etnički sukobi i ubijanja nakon izbora 2007. u Keniji doveli su zemlju na rub građanskog rata. Politička i humanitarna kriza i dalje drži Zimbabve nakon izbora 2008. A Nigerija je već godinama u vjerskom sukobu i stravičnom pohodu terorističke organizacije Boko Haram.
Teškoće afričkih izbora odražavaju probleme koje muče afričke države u prijenosu vlasti. Zadržavanje moći, resursa i dohodaka od državne službe tjera mnoge predsjednike i vlade da odbiju odstupiti sa svoje pozicije. Njihova oporba sjedi u zabačenim uredima, nema dovoljno slobode djelovanja i gotovo nikakvih financijskih sredstava za kampanju protiv vladajućih. Ova dinamika je posebno opasna tamo gdje etnicitet ili religija određuju političku lojalnost i često vodi nasilju. Do takvog ishoda dolazi u različnim okolnostima, bilo da se radi o konkretnim političkim kontekstima, podjelama u društvu, različitim razumijevanjima pravila, sposobnosti i legitimnosti državnih institucije, odnosu snaga vlasti i oporbe, dostupnosti oružja i boraca, i spremnosti za napadanje i ubijanje protivnika. Konceptualna razlika se može primijetiti u tome da li je nasilje izbilo u poslijeratnim izborima, kampanji u nekonsolidiranoj demokraciji, izborima u autoritarnom društvu ili izborima nakon odlaska dugogodišnjeg vladara.
U Obali Bjelokosti su se krajem 2010. sukobile dvije teško naoružane i vojno uravnotežene frakcije koje su se borile za poziciju predsjednika. Niti jedna frakcija nije bila spremna popustiti, iako je UN potvrdio da je dotadašnji predsjednik Laurent Gbagbo izgubio vlast. No, on je odlučio radije pokrenuti rat nego izgubiti moć. Izbori koji uslijede nakon ratnog sukoba su često riskantni. Strah i nesigurnost su sveprisutni, politika vodi podjelama, društveni jazovi su duboki, a glasovanje ovisi o pripadnosti određenoj skupini. Slučaj Obale Bjelokosti je najteži slučaj, upravo zbog dobro naoružanih paravojnih postrojbi koje se mogu boriti unedogled. Politika može biti militarizirana čak i u društvima koje nisu stasale u ratu. Kenija i Nigerija su doživjele velike sukobe otkako su se obje zemlje vratile višestranačju. Izbori su obilježeni oštrim predizbornim kampanjama, ali institucije, vladavina prava i državni monopol na silu su krhki. Političari uobičajeno iskorištavaju identitetske odrednice i naoružane skupine kako bi dobili glasove. Oružja ima mnogo, a manjak posla stvara od mladića dobre militante.
Nasilje često podupire sama država, posebice ona koja je autoritarna. Tijekom predsjedničkih izbora u Zimbabveu 2008., nakon što je u prvom krugu pobijedio vođa oporbe Morgan Tsvangirai protiv Roberta Mugabea, vladajuća je stranka brutalno napala oporbene snage i natjerala Tsvangiraija da odustane od drugog kruga. U Togu je smrt dugogodišnjeg predsjednika Gnassingbea Eyadema vodila tome da se vojna i politička elita odluče za ukidanje ustava i potom putem represije omogućila da Eyademin sin preuzme vlast. U protekloj 2016. godini afrički narodi izašli su na niz izbora koji su pokazali stanje izborne demokracije na Crnom kontinentu.
U veljači je predsjednik Ugande Yoweri Museveni osvojio peti mandat u izborima obilježenima nasiljem i prijevarama. Predsjednik Nigera Mahamadou Issoufou je osvojio istog mjeseca drugi mandat nakon što se njegov protukandidat Hama Amadou, koji je inače čamio u zatvoru, povukao iz predsjedničke utrke. U travnju je predsjednik Čada Idriss Deby osvojio svoj peti mandat. U kolovozu su održani izbori u Gabonu, obilježeni nasiljem i prijevarama. Predsjednik Ali Bongo je osvojio izbore, nakon što je 99 posto glasača izašlo na birališta. Bongo je osvojio vlast s nevjerojatnih 95 posto glasova. Najveća izborna priča u Africi prošle godine bila je ona u Gambiji, gdje je Yahya Jammeh prvo priznao poraz, a potom poništio izbore nazvavši ih prijevarom, o čemu smo već pisali. U Gani je John Mahama izgubio izbore, što je prvi slučaj u toj državi da se predsjednik nije ponovno izabrao.
Svi ovi izborni procesi pokazuju da se Afrika upućuje prema dva odredišta. S jedne strane autokratsko vodstvo postaje još više ukorijenjeno, te šteti nezavisnosti izbornih odbora. S druge strane, postoji demokratska konsolidacija i vođe odlučuju odstupiti, kao što se vidi u Gani i Nigeriji. U gotovo svim afričkim zemljama najveći je problem što službene institucije nisu izdvojene od utjecaja političkih vođa. Izborni odbori bi trebali dobiti više financijskih sredstava i treba ih štititi zakon. U brojnim državama nema čak ni popisa birača, što dodatno pospješuje nepravilnosti i varanje na izborima. Politička kultura afričkih zemalja vezana je uz ideju da pobjednik mora uzeti svu moć u zemlji. Izbori se vide kao životna borba za plijen, zbog čega svi izbori završavaju u autokratskoj vlasti, neslobodi i teškim sustavnim problemima. Nije čudo da je Freedom House 2016. samo sedam afričkih zemalja imenovalo slobodnim društvima: Tunis, Senegal, Južnoafrička republika, Namibija, Zambija, Gana i Benin.
U drugim zemljama se osobito vara na brojanju glasova, uvode se ručna brojanja pri čemu postoji mnogo manipulacija. Nema kvalitetnih spisaka birača, a elektronički sustavi koji su uvedeni u brojne zemlje često se isključuju ili se njihovo nedjelovanje tumači nedostatkom električne energije. Tijekom izbora nije rijetko da se isključi pristup internetskoj mreži. Nekoliko vlada, kao one u Ugandi, Čadu, Nigeru i Gabonu isključile su internet tijekom izbornog procesa, s opravdanjem da su htjele spriječiti širenje lažnih vijesti. Osim toga se zaustavljaju potrebni prijenosi informacija o glasovanju kroz aplikacije namijenjene istinitom izvještavanju, pa je teško nadgledati tijek izbora. Stoga se može zaključiti da je otvoren i slobodan internet ključna sastavnica slobodnih i poštenih izbora. Tome mogu pomoći i pozitivni odmaci nekih zemalja. Nekoliko mirnih izbora u Beninu, Senegalu, Burkini Faso i Maliju pokazuju stanje demokracije u Zapadnoj Africi te šire poruku za okretanje tim praksama.
Jedan od takvih ishoda jest i dogovor kojim se završava 15-godišnja vlast Josepha Kabile u Demokratskoj republici Kongo. Ministri kongoanske vlade poduprijeli su dogovor i Kabila se neće kandidirati na izborima krajem 2017. Zemlja je bila na rubu ponovnog nasilja u prosincu, kada je Kabilin mandat istekao, ali on nije napustio vladajuću poziciju. Izbori su se trebali održati u studenom, zbog čega je došlo do mnogih prosvjeda u kojima je poginulo na desetke ljudi. Izborna komisija je otkazala glasovanje zbog logističkih i financijskih poteškoća u organiziranju izbora, pa je Kabila stvorio tranzicijsku vladu i rekao da će se izbori održati 2018. godine. No, od početka prosinca, Kabila i njegov dugogodišnji protivnik Etienne Tshisekedi su se priključili razgovorima koje je inicirala Katolička crkva. Niti jedan od njih nije dao potpis na dogovor, iako je nadbiskup Marcel Utembi rekao da je došlo do političkog kompromisa i potpisa ministara i oporbenih čelnika na dokument kojim se određuje da će Kabila biti na čelu tranzicijske vlade do izbora 2017., a u kojoj će Tshisekedi biti premijer. Dokument potvrđuje da Kabila neće tražiti treći mandat, koji ustavno ne može dobiti, ali može lako zatražiti amandman na ustavno pravilo. Ipak, nadbiskup Utembi ukazuje da je jedna stvar imati politički kompromis, a sasvim druga da se on provede. DR Kongo nije imao miran prijenos vlasti otkako je dobio nezavisnost od Belgije 1960. godine.
Dakle, demokracija se počela jače širiti Afrikom i vidljiv je dramatičan pad uspješnih državnih i vojnih udara od 2000., na čije mjesto su došli izbori. No, prema brojnim pokazateljima, u cijeloj Africi postoji samo jedna zemlja koja ima status pune demokracije, a to je Mauricijus. Ali narativ o demokratskom deficitu u Africi postojano se ukida. Freedom House je također izdvojio Nigeriju, Liberiju i Obalu Bjelokosti kao zemlje s najvećim poboljšanjem političkih prava i građanskih sloboda, a slijede ih Bocvana, Gana, Zelenortski otoci i Benin. U drugim dijelovima Afrike i dalje vladaju autoritarni vladari. U devet zemalja na vlasti su predsjednici koji premašuju 20 godina vlasti. Trojica su na toj poziciji više od trideset godina. Predsjednik Ekvatorijalne Gvineje Teodoro Obiang Nguema Mbasogo je preuzeo vlast od svog ujaka 1979., a iste godine je na vlast došao Jose Eduardo dos Santos u Angoli. Museveni je također jedan od najduže trojke, te broji 30 godina vladavine. Robert Mugabe vlada Zimbabveom 28 godina, Idriss Deby Čadom 25 godina, Omar al-Bashir u Sudanu 22 godine, Yahya Jammeh Gambijom 19 godina, a Denis Sassou Nguesso Republikom Kongo 18 godina.
Ali nije Afrika samo skupina dugovječnih vladara. Postoje primjeri u kojima se narod odlučno usprotivio pokušajima produženja mandata, kao što je bio slučaj s Frederickom Chilubom u Zambiji i Bakilijem Muluzijem u Malaviju. Blaise Compaore je 2014. pokušao produžiti svoju 27-godišnju vladavinu Burkinom Faso ali se suočio s nasilnim narodnim ustankom. Sve je više žena na čelu afričkih država. Započelo je 2006. s biranjem Ellen Johnson Sirleaf za predsjednicu Liberije, a isto su uspjele Joyce Banda u Malaviju i Ameenah Gurib-Fakim na Mauricijusu. Opis tranzicije prema demokraciji ponajbolje daje bivši glavni tajnik UN-a Kofi Annan koji je rekao da demokracija nije samo vezana za jedan dan svakih četiri ili pet godina kada se održavaju izbori, već za sustav vlasti koji poštuje odvojenost moći, temeljne slobode kao slobodu misli, religije, izražavanja, udruživanja, okupljanja i vladavine prava. Svaki režim koji ne poštuje ta načela gubi svoju demokratsku legitimnost, bez obzira na koji način dobili izbore.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
