Strateški savez između Bolivarske Republike Venezuele i Islamske Republike Iran jedan je od zanimljivijih i posebnijih saveza koji su se rodili u novije doba. Caracas i Teheran su međusobno udaljeni više od 11 000 kilometara zračnim putem, politički sustavi su dosta različiti iako oboje demokratski, Venezuelanci su većinom katolici, a Iranci muslimani-šijiti, prvi su Latinoamerikanci, a drugi Indoeuropljani, ali to ih nije spriječilo da se čvrsto povežu. Štoviše, razlike su olakšale spajanje.
Era venezuelansko-iranskog prijateljstva započela je početkom 2000-ih kada je na čelo Venezuele došao legendarni ljevičarski predsjednik Hugo Chavez. On će tijekom svoga mandata posjetiti Iran mnogo puta. Prvi puta se to dogodilo 2001. kada je izjavio da je stigao u Iran da "pripremi put mira, pravde, stabilnosti i napretka za 21. stoljeće". Tadašnji iranski predsjednik Mohamed Khatami posjetio je Venezuelu tri puta. Tijekom posjeta 2005. Chavez ga je nagradio Ordenom osloboditelja i nazvao ga "neumornim borcem za prave stvari na svijetu". Zbližavanje dvije nacije prožete snažnom antiimperijalističkom, tj. antiameričkom retorikom, nije promaklo Washingtonu te je počelo izazivati veliku zabrinutost kod Busheve administracije.
Stupanjem Mahmouda Ahmadinejada na čelo Irana, bilateralni odnosi počeli su dobivati specifičnosti koje su se temeljile na osobnom prijateljskom odnosu Chaveza i Ahmadinejada. Obojica su postali ikone borbe protiv agresivne vanjske politike SAD-a u periodu nakon ratova u Afganistanu i Iraku. Namjere Amerike su bile potkopati vlade brojnih država koje se nisu željele pokoriti unipolarnom svjetskom poretku i nisu se željeli odreći suvereniteta nad svojim prirodnim resursima. I Iran i Venezuela imali su ključni resurs: naftu koju su toliko željele pridobiti američke kompanije, ali i važan geostrateški položaj.
U svibnju 2006. objavljeno je da je Caracas spreman prodati svoj 21 borbeni zrakoplov F-16 (američke proizvodnje) Teheranu. Istog mjeseca je Chavez dao potporu iranskoj namjeri proizvodnje nuklearne energije. Tijekom srpnja 2006. Iran se našao pod kritikama Zapada zbog razvoja nuklearnog programa i potpore libanonskom Hezbollahu u borbi protiv Izraela. Upravo tada je Chavez posjetio Teheran i obvezao Venezuelu da će "stati uz Iran u bilo kojem trenutku pod bilo kojim uvjetima. Mi smo s Vama i Iranom zauvijek. Sve dok ostanemo ujedinjeni moći ćemo pobijediti imperijalizam, ali ako smo podijeljeni oni će nas gurnuti sa strane." "Osjećam da sam našao brata i borbenog prijatelja nakon sastanka s Chavezom. Mi mislimo da Iran i Venezuela trebaju dijeliti sva iskustva jedni s drugima, ostati jedni uz druge i biti podržani jedni od strane drugih", kazao je Ahmadinejad. Tijekom toga posjeta Chavez je izgovorio legendarnu izjavu na Sveučilištu Teheran: "Ako SAD uspije konsolidirati svoju dominaciju, tada čovječanstvo nema budućnost. Stoga trebamo spasiti čovječanstvo i stati na kraj SAD-u".
U siječnju 2007. dvojica predsjednika obznanila su da će koristiti novac iz prethodno najavljenog Antiameričkog fonda od 2 milijarde dolara kako bi investirali u borbu drugih zemalja protiv američkog imperijalizma. U ožujku iste godine je Chavez kazao kako se ne slaže s Ahmadinejadovim pozivom da se izbriše Izrael s lica zemlje. Ali to ih nije spriječilo da u srpnju proglase "Osovinu jedinstva" protiv američkog imperijalizma. 2009. tijekom londonskog Summita G20 Ahmadinejad i Chavez imali su odvojeni sastanak kojeg su nazvali G2 Summit. Pritom je najavljeno formiranje zajedničke Iransko-venezuelanske razvojne banke s početnim kapitalom od 200 milijuna USD. Tijekom Chavezovog posjeta Teheranu naredne godine objavljen je nastavak strateškog saveza čiji je cilj "uspostaviti novi svjetski poredak utemeljen na humanosti i pravdi" kako je rekao iranski lider. Delegacije su se dogovorile produbiti suradnju na poljima nafte, prirodnog plina, tekstila, trgovine i javnog stanovanja. Iran je tako postao glavni Chavezov saveznik na Bliskom istoku uz Gaddafijevu Libiju i Assadovu Siriju koje će uskoro zahvatiti Arapsko proljeće.
2011. američka administracija Baracka Obame uvela je sankcije venezuelanskoj državnoj naftnoj kompaniji PDVSA zbog protivljenja američkim sankcijama odnosno slanja Iranu dva tankera puna nafte. U rujnu su dvije države potpisale sporazume o tvorničkoj proizvodnji, energiji, graditeljstvu i poljoprivredi tijekom razgovora u Caracasu. Tada je venezuelanski ministar vanjskih poslova Nicolas Maduro izjavio: "Dok su imperijalizam i njegove kriminalne elite proglasile rat muslimanskom narodu prije više od deset godina, mi u Bolivarskoj revoluciji, predvođeni predsjednikom Chavezom, proglašavamo našu ljubav prema kulturi muslimanskog naroda, njihovoj cijeloj povijesti, i izjavljujemo naše vječno bratstvo".
Nakon Chavezove smrti u ožujku 2013. Maduro je postao privremeni predsjednik koji će nastaviti njegovati izvrsne odnose s Iranom. Dan nakon Chavezove smrti Ahmadinejad je odao počast svom pokojnom prijatelju predsjedniku napisavši da će se Chavez "vratiti na Dan uskrsnuća" zajedno s religijskim figurama kao što su Isus Krist. Na pogrebu Ahmadinejad je zagrlio Chavezovu majku kao iskaz suosjećanja i potpore što je u nekim konzervativnim krugovima u Iranu negativno odjeknulo jednako kao i prethodna izjava. Tih dana godišnja trgovina dvije zemlje procijenjena je na stotine milijuna dolara. To je ogroman skok od 2001. kada je trgovinska razmjena iznosila tek oko 189 000 $.
Chavezova smrt i Ahmadinejadov odlazak s vlasti u lipnju 2013. nisu označili kraj iransko-venezuelanskog prijateljstva koje traje i dalje. Predsjednici Maduro i Hassan Rouhani nastavili su istim stopama. Do kolovoza 2014. dvije zemlje potpisale su 265 sporazuma koji proizlaze iz 58 projekata u industriji, ekologiji, trgovini, energiji, kulturi i sl. Tog mjeseca prilikom susreta venezuelanskog MVP-a Elijasa Jaue i predsjednika Rouhanija, Iran je dao potporu Madurovoj vladi koja se počela suočavati s izazovima antivladinih demonstracija, nestašicom robe široke potrošnje, itd. Pritom su obojica izrazili podršku Palestinskoj državi te su odbili dati legitimitet Državi Izrael. Maduro je sljedećeg mjeseca posjetio Iran.
Prilikom sljedećeg Madurovog posjeta Iranu u siječnju 2015. dominirale su teme globalnih niskih cijena nafte. Za niske cijene obje strane su naravno optužile SAD. Rouhani je potvrdio da će Iran i Venezuela zajedno udružiti snage kako bi "osujetili strategije svjetskih sila... i stabilizirali cijene nafte na razumnoj razini". Drastično niske cijene nafte su užasno pogodile venezuelansko gospodarstvo čiji izvoz čini nafta u postotku od 95%. U lipnju 2015. potpisana je serija međudržavnih sporazuma u ekonomskim, financijskim, tehnološkim i znanstvenim granama, te su Venezueli obećani lijekovi i medicinska oprema. U studenom 2015. Maduro je ponovo bio u posjetu Iranu gdje je obećan nastavak suradnje. U kolovozu 2016. iranski MVP Javad Zarif posjetio je Caracas u javnom prijenosu na državnoj televiziji. Sastanak je bio pravi politički show kako bi se pokazalo da Venezuela nije u međunarodnoj izolaciji, da socijalistička vlast prkosi SAD-u s kojim tvrdi da je u ekonomskom ratu, ali je posjet koristio i Iranu čiji je ministar napravio turneju po Latinskoj Americi.
Savez Irana i Venezuele nastao je kao svježi savez na međunarodnoj sceni početkom 21. stoljeća. Zajednički otpor prema američkoj vanjskoj politici koja obje zemlje smatra neprijateljskima, posjedovanje nafte i formiranje multipolarnog svjetskog poretka zbližili su Caracas i Teheran. Dvije države su članice OPEC-a i Pokreta nesvrstanih. Zanimljivo da su njihovi trenutni politički sustavi nastali na revolucijama: Islamskoj i Bolivarskoj. Premda mnogi proklamirani i potpisani projekti ili nisu zaživjeli ili nisu puno postigli, trgovinska razmjena ipak danas iznosi više stotina milijuna dolara što je ogromno povećanje u odnosu na 2001. Npr. vrijednost iranskih industrijskih projekata u Venezueli iznosila je 4 milijarde dolara 2008.
Dvije zemlje je prvenstveno povezalo suprotstavljanje Washingtonu, tj. strah da bi u konačnici SAD mogao izvršiti vojnu invaziju na njihove domovine. Zato i obje zemlje imaju izvrsne odnose s Rusijom i Kinom te se zalažu za multipolarnost. Nafta je također bila važan faktor pri povezivanju. Međutim, o njoj nemaju jednako mišljenje. Iranci smatraju da proizvodnju nafte treba povećati kako bi više zaradili, a Venezuelanci da treba smanjiti proizvodnju kako bi cijene porasle. Unatoč prisnim odnosima, teško da države mogu pomoći jedna drugoj u teškim vremenima. Iran ne može pomoći Venezueli da izađe iz duboke političke i ekonomske krize, a Venezuela ne može pomoći Iranu u eventualnim okršajima na Bliskom istoku koji bi se ticali izravno Irana. Možda bi takve konkretne intervencije bile moguće za vrijeme Ahmadinejada i Chaveza, ali danas teško. No, savez Venezuele i Irana ima pozitivnu budućnost pa će se suradnja nastaviti bez obzira tko bio na vlasti.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
