Postalo je nekako uobičajeno govoriti o ratovima za vodu, ideji da će voda zamijeniti naftu kao glavni uzrok ratnih pohoda, te sušama koje zahvaćaju tradicionalno nemirna područja. Međutim, malo se govori o konkretnim vodenim ratovima, odnosno sukobima u kojima voda igra jednu od ključnih uloga. Smatra se da će upravo nedostatak vode biti povod masovnim migracijama stanovništva, ne samo iz područja Bliskog istoka, već i s indijskog potkontinenta i iz raznih afričkih predjela, no i u drugim dijelovima svijeta.
Ipak se takva situacija najviše nazire na području šireg Bliskog istoka i Sjeverne i Saharske Afrike. Povećanje stanovništva i dostupnost vodi koja je smanjena vodi snažnoj nestabilnosti, koja se nadovezuje na već postojeće etničke, religijske, političke i ekonomske sukobe. Radi se o području svijeta gdje vode ima najmanje, a tolika zabrinutost za ovu regiju temeljena je na činjenici da na Bliskom istoku nastaju mnogi važni vodotoci. U tom smislu se mogu nazrijeti i mnogi budući sukobi među državama u dolini rijeke Nil, u Mezopotamiji (poriječja Eufrata i Tigrisa), te uz rijeku Jordan.
Unatoč strogo uvriježenom uvjerenju, samo je jedan rat u dvadesetom stoljeću na Bliskom istoku bio vođen zbog vodnih resursa; bio je to Šestodnevni rat 1967. kada se Izrael borio protiv Egipta, Jordana i Sirije, a taj međudržavni rat je izazvan upravo raspravom o vodnim resursima. Najvjerojatniji razlog nedostatka vodenih ratova jest što je u svakom od slučajeva gdje je rat mogao izbiti postojala jaka vojna i gospodarska sila, kao što su Egipat, koji hegemonski vlada Nilom, odnosno Izrael i Turska. S druge strane, voda je ipak još uvijek relativno nevažna kao strateški cilj. Čak i u regijama poznatima po nedostatku vode, tek je u novije vrijeme značajnije povećana strateška važnost vode, često kroz naglo povećanje stanovništva i loše upravljanje postojećim resursima. Arapsko-izraelski sukob pokazuje upravo tu činjenicu.
Od samog početka tog sukoba, vodni resursi su bili dio međudržavnih kavgi, osobito između Izraela i Sirije. Tako su 1949. propali pregovori nakon prvog palestinskog rata jer je Izrael zahtijevao održavati kontrolu nad ekonomski važnim Tiberijskim jezerom i rijekom Jordan. Pitanja vodnih resursa ponovno su se pojavila u šezdesetima kada je Izrael najavio planove o skretanju vode iz jezera prema Negevu. Arapske zemlje snažno su odgovorile na te planove, koji bi pospješili izraelske industrijske i poljoprivredne kapacitete, te povećale židovske migracije u još uvijek mladu državu. Njihov odgovor je bio sastavljen u sprječavanju većeg toka vode u rijekama koje se ulijevaju u Jordan. Izraelci su odgovorili napadima na Siriju 1965. i 1966.
Godinu dana potom došlo je do Šestodnevnog rata. Navodno se sukob između Izraela i Sirije mogao spriječiti da su se riješile vodene razmirice. Primjerice, kad su Izrael i Jordan potpisali mirovni sporazum 1994., Tel Aviv se složio oko prijenosa dodatnih vodnih prinosa rijeci Jordan. S obzirom da se isto nije dogodilo između Tel Aviva i Damaska odnosno Tel Aviva i Bejruta, svi drugi problemi su postali znatno složeniji. Neprijateljski stav prema Izraelu je time dodatno pojačan jer Tel Aviv de facto drži kontrolu nad vodnim resursima u većem dijelu doline rijeke Jordan. Ta kontrola je vezana uz izraelsku dominantnu vojnu snagu tijekom cijelog arapsko-izraelskog sukoba, koja se osobito povećala nakon sklapanja mirovnog ugovora s Egiptom 1979. i uslijed trajne američke političke i vojne potpore. Time je Sirija bila preslaba da ozbiljno izazove Izrael oko pitanja strateških vodnih resursa. Isto se može reći za PLO i suvremene palestinske frakcije koje nemaju ni političkih niti materijalnih resursa da se odupru izraelskoj hegemoniji.
S druge strane, voda ipak nije postala glavnom značajkom strategije arapskih zemalja. Sirija, primjerice, uopće nije ovisna o problematičnim tokovima koje dijeli s Izraelom. Zemlja ima pristup 16 rijekama, među kojima je Eufrat, najveći vodni resurs u Siriji, a tu je i Tigris kojega dijeli s Turskom i Irakom. Stoga je sirijski sukob s Izraelom oko vode tek jedan manji vid tog konflikta. Stoga nije slučajno da je tijekom mirovnih pregovora s Izraelom u devedesetima sirijska strana ukazala da se vodni sukob može riješiti ukoliko će SAD i Izrael pomoći Siriji u rješavanju vodnog spora s Turskom.
Međudržavni sukobi nisu jedina prijetnja manjka vodnih resursa. Voda može doprinijeti društvenoj nestabilnosti u mnogim zemljama. Kronični nedostatak vode, česte poplave i suše, mogu dovesti do značajnoj manjka društvene kohezije, osobito u onim društvima koje nemaju dobro razvijeno upravljanje. U tom slučaju se mogu očekivati pobune, prosvjedi, etnički sukobi i nasilje, što može dovesti do kraha društvenog i političkog sustava. Vrlo je složeno pitanje, ali plauzibilna tvrdnja, da je manjak vode bio jedan od važnih čimbenika u trenutačnim sukobima u Siriji, Iraku i osobito u Jemenu.
Jemen je jedna od vodom najnesigurnijih zemalja. Prosječan Jemenac ima pristup samo 86 kubika vode godišnje. Zemlja dobiva samo 167 mm padalina svake godine, a povijesno su Jemenci uspijevali preživjeti, pa čak imati i svoju vlastitu kulturu zbog dobre obrade zemlje i inovativnih metoda zadržavanja vode. Tu ravnotežu poremetio je porast stanovništva od 2,5 posto godišnje. Osim toga, Jemenci koriste hat, biljku koja se uzima kao narkotik i koja zahtjeva mnogo vode. Mnogi Jemenci su razvili ovisnost o toj biljci, koja je uz to i profitabilna pa ju kontrolira vojska i političari. S obzirom da je odbačena desalinizacija morske vode, što je toliko skup proces da ga je odbacila i Saudijska Arabija, voda je postala dijelom etničkog i vjerskog sukoba u Jemenu. Do rata koji je započeo Rijad, svake godine je poginulo oko četiri tisuće Jemenaca uslijed nasilja zbog manjka vode. Do 2020. Sana'a će biti prvi glavni grad neke zemlje koji će u potpunosti biti suh – jednostavno neće imati pristupa pitkoj vodi.
Zemlje koje imaju veći pristup vodi mogu je koristiti kao svoje oružje. U nedavnoj prošlosti je to radio Sadam Husein koji je tijekom Prvog zaljevskog rata 1991. isušio mezopotamske močvare na jugu Iraka (uništivši time jedinstven ekosustav Šat al-Araba, što je dovelo do trajne nepogode u Perzijskom zaljevu) čime je htio uništiti potencijalnu pobunu šijitskih Arapa koji su obitavali u močvarama kao svom zaklonu. Također se vidi kako je Daeš osvojio izvore vode i smatrao ih važnijima nego zauzimanje gradova. Dugo vremena se ova teroristička organizacija služila kontrolom vodnih resursa i vodoopskrbom Aleppa, da bi potom imala dobre uvjete za pregovore sa sirijskim pobunjenicima koji su držali ovaj grad. Kad je otpor u Aleppu skršen, voda je prestala biti važnim čimbenikom sukoba, pa je bilo lako odbaciti Daešovske snage.
Podjednaku snagu iskazuje Egipat prema Sudanu, Južnom Sudanu i Etiopiji, iako su ovdje značajnije naglašeni vodni resursi i Egipat se može razmatrati kao životno ugrožen. Nil je jedina i životno važna rijeka za sjeveroistočni dio Afrike i tisućama je godina bio izvor života i blagostanja te kamen temeljac na kojemu se razvila prastara egipatska civilizacija. Međutim, Etiopija je odlučila sagraditi veliku branu na Plavom Nilu, glavnoj pritoci Nila. Masivna brana trebala bi stvoriti rezervoar od 63 milijarde kubičnih metara vode, što je otprilike jednako cijelom godišnjem toku Plavog Nila. Time bi Etiopija dobila 6000 megavata hidroelektrične energije, a mogla bi ju i izvoziti u susjedne zemlje. U Egiptu su se pobojali da bi takva brana negativno utjecala na poljoprivrednu proizvodnju, dostupnost hrane, gospodarsku proizvodnju, javno zdravstvo i opće blagostanje. Ova rasprava se tiče i Južnog Sudana te Sudana, gdje je stanje i dalje napeto, a u Južnom Sudanu se uz to vodi i građanski rat.
Od šezdesetih se voda ipak ne pojavljuje kao važan čimbenik arapsko-izraelskog sukoba, no nema jamstava da će to i zauvijek biti tako. Klimatske promjene u regiji će vjerojatno povećati brojnost ekstremnih vremenskih prilika u cijelom području Bliskog istoka i Sjeverne Afrike. To će uzrokovati manje kiša, dugotrajne suše i manjak vode. Najvažnije je pronaći i učinkovito iskoristiti strategiju putem koje bi se zahtjevi za vodom odvojili od gospodarskog rasta i rasta stanovništva. Kako voda nema zamjene, pronaći načine smanjivanja visokih razina konzumacije, osobito u zemljama kao što su Egipat, Saudijska Arabija i Iran, gdje nema dovoljno dobrog upravljanja vodoopskrbom, je vrlo teško ali to rješenje jedino može zadržati gospodarsko blagostanje i političku stabilnost.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
