Nakon što je u petak Skupština Srbije ratificirala Sporazum o suradnji s NATO-om u oblasti logističke podrške, ostalo je još samo da potpis na dokument stavi predsjednik države Tomislav Nikolić, pa da pripadnici savezničkih trupa dobiju od Beograda crno na bijelo suglasnost za slobodno kretanje i pravo na diplomatski imunitet u Srbiji, prema Bečkoj konvenciji.
Ovaj sporazum omogućit će savezničkim Organizaciji za podršku i nabavku (NSPO) i Agenciji za podršku i nabavku (NSPA) 'pravo neophodnog prolaza i pristupa kroz čitavu Srbiju' uz napomenu da se osoblju NATO-a na njihov zahtjev mora odobriti pristup svim državnim i privatnim objektima, uključujući i one u kojima se obavljaju ispitivanja i probe.
Cjelokupno osoblje NATO-a uživat će diplomatski imunitet i biti će oslobođeno plaćanja poreza, carina, prireza, te će moći uvoziti opremu i ugovarati nabavku robe, usluga i izvoditi građevinske radove bez bilo kakvih opterećenja, osim plaćanja troškova komunalnih usluga.
Istoga dana kada su zastupnici u srbijanskom parlamentu izglasali ratifikaciju sporazuma (od 164 prisutnih nije glasalo šestoro, dok je 157 glasalo za, a samo jedan protiv) u Beogradu je boravila delegacija američkog Kongresa sa senatorom Johnom McCainom, koji je nakon sastanka s premijerom Srbije Aleksandrom Vučićem iznio niz pohvala na račun politike Beograda. McCain je pozdravio napredak Srbije u normaliziranju odnosa s Kosovom, Bosnom i Hercegovinom i Albanijom istaknuvši da je sada drukčije vidi nego 1999. godine.
Možemo biti sigurni da McCain nije slučajno spomenuo 1999. U ožujku te godine tadašnji predsjednik SR Jugoslavije Slobodan Milošević, odbio je staviti potpis na mirovni Sporazum iz Rambouilleta. Sporazumom je pored ostalog tražena potpuna sloboda kretanja i djelovanja NATO snaga, te njihov zakonski imunitet na teritoriju SRJ, što je Beograd odbio. Bio je to izravni povod za početak NATO kampanje bombardiranja Crne Gore, Kosova i Srbije. McCain je tada dao svoj glas za početak vojne akcije NATO protiv SR Jugoslavije, a danas ga u sva tri njena dijela lijepo dočekuju.
Crna Gora je na pragu formalnog članstva u alijansi, na Kosovu se ne razaznaje jasno gdje počinje država, a gdje prestaje NATO, dok je u slučaju Srbije odnos s NATO-om najkompliciraniji, jer država nastoji biti vojno neutralna. McCain je u Beogradu istaknuo da će Srbija sama odlučivati o tome da li će se pridružiti članstvu u NATO, dodajući da 'živimo u vrlo nesređenom i opasnom svijetu'. 'Svjedoci smo više sukoba i (najveće) izbjegličke krize nakon Drugog svjetskog rata. To povećava značaj odnosa naših zemalja. Posebno demokratskih naroda, među kojima je zahvaljujući ulaganju velikih napora i Srbija', rekao je američki senator istodobno najavljujući da će se politika SAD-a prema Srbiji promijeniti nakon predstojećih izbora za američkog predsjednika.
Kada je prije godinu dana američki državni tajnik John Kerry rekao da se Balkan nalazi na 'liniji vatre' između Moskve i Washingtona, bio je to znak da SAD na vrhuncu geopolitičkih tenzija ne žele prepustiti niti pedalj ove regije Rusima. Što je to značilo moglo se primijetiti na primjeru Crne Gore koja je ubrzala proces pristupanja NATO-u i prilično nediplomatskim načinom se udaljila od tradicionalno prijateljske Rusije.
Što se tiče Srbije, ona se još u ožujku prošle godine prihvaćanjem Individualnog partnerskog akcijskog plana (IPAP) s NATO-om, obvezala na najviši mogući stupanj suradnje koji može imati kao država koja nije članica. Sporazumi koje danas spominjemo proizilaze iz sveobuhvatnog IPAP-a. To podrazumijeva i potpisivanje SOFA sporazuma kojim se regulira način prelaska granice Srbije i stupanj imuniteta za pripadnike Sjevernoatlantskog pakta.
Nekoliko mjeseci ranije prilikom posjeta ruskog predsjednika Vladimira Putina Beogradu, trebao je biti potpisan međudržavni sporazum, kojim se osoblju ruskog Centra za izvanredne situacije u Nišu omogućavaju privilegiran status i diplomatski imunitet. Do potpisivanja ipak nije došlo, a kako vjeruju Rusi, nakon pritisaka iz Bruxellesa na srbijanske vlasti da ovaj ugovor izbace iz agende.
Ravnoteža kojoj je težio Beograd očigledno je bila neprimjerena sa zapadnog stanovišta, te su Rusi ostali bez imuniteta, dok je NATO na putu da formalno osigura isti. Veleposlanik Srbije u Moskvi Slavenko Terzić, koji se vjerojatno ne osjeća ugodno zbog toga, oglasio se danas da kaže da se u 'Beogradu ne razmatra' učlanjenje u NATO.
Terzić je nekoliko dana ranije najavio da će Srbija ove godine potpisati ugovor o slobodnoj trgovini s Euroazijskom unijom, no ostaje da vidimo da li će do toga doći. Srbija zasad odolijeva zapadnim pritiscima i ne pridružuje se sankcijama Moskvi, ali ovaj njen otpor će biti na probi kada Beograd u pristupnim pregovorima s EU bude usklađivao s Bruxellesom vanjsku politiku.
Da će Srbija sama odlučivati o tome da li će pristupiti NATO alijansi tvrdi i srbijanski premijer Vučić, dodajući: 'SAD nam pomažu na europskom putu, što je strateški cilj ove zemlje' ističući prijateljstvo s Rusijom i Kinom. Spominjući povijesnu 1999. Vučić je kazao da se pita što bi bio rezultat toga da on ovdje pokaže McCainu mišiće i izgovori neku ružnu riječ zbog događaja iz 1999.
Vučić svakako nije jedini srbijanski političar kojem treba pripisati zasluge za nikad bolje odnose Srbije i NATO-a, jer taj posao započet je nakon 5. listopada 2000. kada je na ulicama Beograda u revolucionarnom prevratu svrgnut tadašnji predsjednik SRJ Milošević. Tada nove političke vjetrove u Beogradu prvi je kušao Javier Solana, tadašnji šef diplomacije EU, koji je tijekom bombardiranja SR Jugoslavije bio generalnim tajnikom NATO-a.
Posjet Solane bio je lakmus test za nove jugoslavenske demokratske vlasti, jer je ovaj španjolski diplomat bio jedan od 14 zapadnih funkcionera koje je Okružni sud u Beogradu 21. rujna 2000. osudio u odsustvu na 20 godina robije (tada najviša kazna) zbog agresivnog rata i ratnih zločina protiv SR Jugoslavije i njenih žitelja.
Budući da osuđeni nisu uložili žalbu Vrhovnom sudu Srbije u zakonskom roku do 15 dana, presuda je stupila na snagu, pa je po slovu zakona Solana trebao biti uhićen po slijetanju u beogradsku zračnu luku, što se naravno nije dogodilo. Objašnjenje je pružio tadašnji predsjednik SR Jugoslavije Vojislav Koštunica rekavši da je 'Solana sada visoki predstavnik EU, a Jugoslavija želi u EU', dodajući da su to činjenice.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
