Srbija je izabrala novog predsjednika. Nakon Tomislava Nikolića, na čelo države stao je dosadašnji premijer Aleksandar Vučić. I dok regionalni mediji naširoko sagledavaju njegovu prošlost u vremenima ratova na području bivše Jugoslavije, na europskoj i globalnoj razini Srbija je još jedna od zemalja koja se nalazi na 'ničijoj zemlji' u multipolarnim borbama globalnih sila, prvenstveno Sjedinjenih Američkih Država s jedne i Rusije s druge strane, uz značajne uloge Europske Unije, ali i Turske i Kine koji pokušavaju uspostaviti svoje uporište na Balkanu.
Jedno od najznačajnijih pitanja svakako je ono koje se tiče utjecaja Rusije. Povijesno gledano, Rusija i Srbija su ostvarili mitsku razinu prijateljstva, s naglaskom na slavensko bratstvo i pravoslavnu kršćansku denominaciju. Ponajviše je Srbija gledala na Rusiju kao na svoju veliku zaštitnicu i spasiteljicu, kako od istočnih prijetnji, tako i zapadnih ugroza. U devetnaestom stoljeću, kada jenjava osmanska moć na Balkanu, a jača prodor Austro-Ugarske, te sa stvaranjem moderne srbijanske države, Rusija je koristila Srbiju kao svoje snažno uporište na Balkanu, te ju je zajedno s Bugarskom smatrala područjem projekcije svoje moći.
S druge strane, Srbija nikad nije prestala ostvarivati povezivanje sa Zapadom. Od svih balkanskih nacija, Srbi su stvorili ponajbolju diplomatsku silu, koja se razvijala isprva dinastijskim vezama srbijanskih kraljevskih obitelji Obrenovića i Karađorđevića, snažnim probojem liberalno-nacionalnih i slobodnozidarskih mreža, te konačno savezništvom s Londonom i Parizom spram Berlina i Beča u velikoj podjeli sila na europskom kontinentu uoči Prvog svjetskog rata.
Razlozi ovakve podvojenosti srbijanske vanjske politike ponajviše se vežu uz nedovršenost izgradnje države u Srbiji i posljedičnog nacionalizma koji se osobito razlaže u odnosu prema Rusiji. Naime, nacionalne države su nastale tijekom razdoblja kada su nacije prolazile snažnu društvenu mobilizaciju. Srbi su osnovali svoju nacionalnu državu tijekom devetnaestog stoljeća daleko manje snage nego što je to bila Rusija u carskom, ali i sovjetskom dobu. To je natjeralo srbijanske političke elite na opravdanje stvaranja države promicanjem etničke različitosti Srba od svojih susjednih nacija. S obzirom da su ruske elite već kontrolirale državu, one nisu imale isti oblik stvaranja države, što je dovelo i do drugačijeg shvaćanja svog odnosa prema susjedima. Dok su se Srbi vidjeli kao dominantna nacija, Rusi su pronalazili svoju ulogu u stvaranju carstva. Najzad, ovi pogledi na stvaranje država proizveli su različitu putanju nacionalizma nakon devedesetih u kojemu se dobrim dijelom Srbi i Rusi ne shvaćaju u realnim političkim potezima. I dok su Rusi shvatili nužnosti pragmatičnog pristupa, Srbi su (kao i mnogi drugi narodi Balkana) preuzeli emotivni narativ. U njemu postoji kako sklonost tako i odbojnost prema Moskvi.
Ta istovremena orijentacija prema Istoku i Zapadu obilježje je mnogih srbijanskih političkih poteza u proteklom desetljeću, a u stranačkom sustavu Srbije proeuropska i antieuropska/proruska linija je očita, iako ne i jednoznačna. Primjerice, Šešeljevi radikali su snažno protiv utjecaja Europe i NATO-a, ali Nikolićevi naprednjaci su prihvatili europske integracije kao dostojan put Srbije u europskim vodama. Sada svi promatraju kojim će se putem zaputiti Vučić, a čini se da su iznenađenja velika.
Srbija je zemlja u kojoj je bezumno tražiti antiruske političare. Svatko tko želi pobijediti na izborima ili barem sakupiti respektabilan broj glasova mora zastupati prijateljstvo s ruskom braćom. Ako kritiziraju vlast zbog proruske politike, to se ne događa zbog takvog smjera općenito, već zato jer vlast ne surađuje dovoljno dobro ili dovoljno mnogo. Ova proruska idila bila je zacementirani dio srbijanske politike otkako se raspala Jugoslavija, a ovi predsjednički izbori su to još jednom potvrdili. Sa strane Moskve nema briga jer tko god došao na vlast u Srbiji, ona će biti proruski orijentirana. Uostalom, prava politička borba u Srbiji ionako ne postoji, izbori su već unaprijed odlučeni, a javnost više-manje prati mišljenje i stavove Beograda.
Vučić se doista susreo s Vladimirom Putinom tijekom svoje predizborne kampanje, ali iza te velike slike prijateljstva krije se i jasno iskazivanje moći novog srbijanskog predsjednika koji je dovoljno stasao da može raspraviti sve vidove odnosa Srbije i Rusije bez straha, uvijek uvažavajući povijesno i formalno blisko prijateljstvo dviju država. To se i očekuje od premoćnog pobjednika koji je u izborima naglašavao svoju ulogu velikog domoljuba i spasitelja domovine. Iza njega su očiti potezi, održavanje stabilnosti, administrativni resursi, državni zaposlenici i naklonjena javnost. Liberali su se ionako više puta nepopravljivo diskreditirali, pa čak i pod prijetnjom krajnje marginalizacije nisu predstavili niti jednog kandidata za predsjednika, de facto priznavajući poraz liberalne ideje u Srbiji.
Ne treba maknuti s uma da je Vučić Nikolićev proteže i da se tijekom vremena učenik okrenuo protiv učenika, kao što se često događa među političkim dvojnicima u cijelom svijetu. No, pitanje jest da li je to samo osobni sukob ili će se on odraziti u promijeni politike? I Vučić i Nikolić su nacionalistički pragmatici, ali nazire se osobito promjena u odnosima prema Rusiji. Obojica znaju da nema alternative eurointegraciji Srbije. Obojica su svjesna da u današnjim okolnostima Rusija ne može nadomjestiti Srbiji Europsku uniju, pa ni NATO, po pitanju društvenog i gospodarskog razvoja kao i u polju sigurnosti. Stoga će prijateljstvo s Rusijom biti dobro samo za ograničenu gospodarsku suradnju, za jačanje srbijanskih pozicija u pregovorima sa Zapadom i za povećanje popularnosti u zemlji gdje će se i dalje igrati na kartu slavenskog i pravoslavnog bratstva.
Time se osigurava i određeni kontinuitet. Nikolić je bio glasan nacionalist s posebno dobrim životopisom. On je slao 90 dobrovoljaca u Vukovar, bio je zamjenik predsjednika Srpske radikalne stranke, počasni četnički vojvoda, ali se ujedno 2013. susreo osobno s kosovskim premijerom Hashimom Thacijem i to u Vatikanu. Njemu nedostaje jedino karizma. Nema dobro obrazovanje, star je i televizija ga ne voli. Stalno se sramotio pred zapadnim državnicima zbog svoje prošlosti u devedesetim i oduvijek ga je više privlačila Rusija koju uostalom bolje razumije.
Vučić nema takvih poteškoća. I on je bio članom SRS-a, a krajem devedesetih čak i mlađahni ministar informiranja u Miloševićevoj vladi. Skoro je 20 godina mlađi od Nikolića i daleko više pozapadnjen. Na Zapadu se pokazuje kao osoba koja jedina može kontrolirati srbijanske radikale i prinijeti Srbiju Europi. Vučić je zapravo majstor diplomacije i istovremeno radi sasvim oprečne stvari, a da ga nitko za to ne proziva. Kao premijer odlazi u Bosnu na spomendan žrtava Srebrenice, čime ga Zapadnjaci vide kao odgovornog vođu koji je na rubu da prizna zločine srbijanskih nacionalista u devedesetima. U domaćoj javnosti, nasuprot tome, on je hrabri domoljub koji se ne boji otići u samo leglo neprijatelja kako bi branio srpstvo. Napad na njega u Srebrenici bio je i te kako dobrodošao. Ujedno razgovara s kosovskim vlastima i daje im kontrolu nad sjevernim Kosovom, gdje su Srbi u većini. Zapad je oduševljen, jer nisu očekivali takav konstruktivan potez, ali su zadovoljni i Srbi jer je Vučić odagnao ideju o autonomiji srbijanskih općina na Kosovu čime je ostavio Beogradu pravu veta na odnose kosovskog parlamenta.
Priče o ruskoj prijetnji Zapadu još je jedna dobrodošla stvar. Za borbu protiv ruske intervencije na Balkanu dobiti će priliku za veću eurointegraciju. A glavna će mu prepreka biti objasniti Srbima kako je Rusija istovremeno voljeni saveznik i prijetnja stabilnosti. Već se Vučić pokazao dobrim u tome. Kada su crnogorske vlasti u listopadu 2016. najavile da Rusi pripremaju državni udar u Podgorici, Vučić je s jedne strane zajamčio Moskvi nesalomljivost srpsko-ruskog prijateljstva, a s druge strane je ustvrdio ne samo da se strane sile miješaju u Crnoj Gori, već da žele rušiti i Vučića samog. Navodno su blizu premijerove rezidencije pronađeni arsenali oružja, a Zapad je jednoglasno ustvrdio da se Vučić referirao na Ruse. Njima je u glavi bio Zoran Đinđić i njegova smrt.
Postavši predsjednikom Vučić je također završio rusifikaciju srbijanskog političkog sustava, umreživši svu moć u svojim rukama. Liberalna opozicija je mrtva, Socijalisti i Šešeljovi Radikali su postali lojalna oporba, a državni mediji govore o autoritetu i utjecaju novog predsjednika. Doista, Vučiću su sada otvorena sva vrata i diplomatičnost proruskog i proeuropskog stava daje mu velike mogućnosti.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
