Suez je okončao imperij - Hormuz je repriza
Uska grla svijeta nisu samo presudne energetske linije. Ponekad su to vrata kroz koja velika sila uđe kao gospodar, a izađe kao uspomena.
Uska grla svijeta nisu samo presudne energetske linije. Ponekad su to vrata kroz koja velika sila uđe kao gospodar, a izađe kao uspomena.
Teheran je dopustio prolaz kineskim brodovima kroz Hormuz, šaljući poruku da se tjesnac može otvoriti, ali ne pod američkim uvjetima.
Kad čovjek koji "jako dobro zna" dobije mikrofon, možda ne slušamo budućnost, nego pažljivo režiranu utjehu za sadašnjost.
Kad jedna sila raste, druga ne vidi samo promjenu, nego vlastiti kraj. Amerika i Kina stigle su pred vlastitu povijesnu prekretnicu.
Kriza oko Hormuza dovela je Washington u poziciju da za izlaz iz rata mora tražiti pomoć od svog najvećeg strateškog rivala.
Trump dolazi po dogovor koji može doma pokazati, ali Peking danas zna da vrijeme, tržišta i karte svijeta sve više rade za njega.
Stari totalitarizam tražio je javnu lojalnost. Novi ide dublje: traži da čovjek u sebi prihvati strah, oslijepi se i zamrzi disidenta.
Alisa je mislila da je zalutala u san pun apsurdnih pravila. Danas taj san zovemo ekonomijom: svi trče, a nitko nigdje ne stiže.
Jednom, u lijepom predgrađu Connecticuta, moglo se plivati kroz privatna mora srednje klase. Ali svako je vodilo dublje prema neugodnoj istini.
Otprilike smo u trenutku kad rat u Perzijskom zaljevu možemo proglasiti ratom koji ne prolazi. Moramo biti svjesni kako će direktno utjecati na sve nas.
Kad se carstvo zaglavi u vlastitoj krizi, najopasniji dar koji mu rival može dati nije ustupak, nego iluzija da još vodi igru.
Slušali smo priče o zabavama u vatrogasnom domu. Nismo ih doživjeli. A ono što smo mi imali sada nestaje pred našim očima.
Zašto šefovi AI kompanija govore kao da prodaju katastrofu? Nije li to kontraproduktivno? Osim ako je egzistencijalna panika postala dio poslovnog modela.
Ako i postoje igre dobrog i lošeg policajca po hodnicima Kremlja, Europa prati krive slike. Uzeti Schrödera pod ruku bilo bi mudro, ako nije kasno.
Jednog jutra 1941. Iran se probudio između dvije vojske. Nije bio neprijatelj, nije bio saveznik, bio je potreba.
Europska rudimentarna mozgalica: Ako Amerika kupuje jeftini ruski plin i prodaje nam ga natrag s debelom maržom, tko smo mi?
Jednog jutra nitko više neće ustati. Kad shvate da je sve bila namještaljka koja se ne razlikuje od zemlje do zemlje, ni od sistema do sistema.
Skromniji format nije značio slabiju simboliku: ovogodišnje obilježavanje bilo je više politička poruka nego vojni spektakl.
Prije nego rat postane dovoljno dosadan da ga se mora zaustaviti ostaje nekoliko scenarija koji mogu promijeniti svijet, a svi mogu doći na red baš sutra.
Araghchijev put od Moskve do Pekinga pokazuje da se oko Teherana više ne lomi samo ratna kriza, nego i arhitektura novog poretka.
Koristimo kolačiće za osnovne funkcije weba i analitiku. Možete prihvatiti sve ili odabrati samo nužne. Saznaj više i uredi postavke
Možete prilagoditi koje kategorije kolačića dopuštate. Nužni su uvijek aktivni.