Dokaza još nema, ali priča već zna krivca: incident kod Fairforda pokazuje kako se sumnja pretvara u povod za eskalaciju.
Bez sporazuma i bez popuštanja, kratki susret otkrio je da Njemačka više ne želi čekati dok Washington određuje ritam.
Francuzi čuvaju naftu, Britanci pune saudijske avione, a vjerski autoriteti pripremaju žrtvu. Svaki saveznik donosi novi okidač.
Rafinerije se mogu popraviti, ali iscrpljena zemlja teže. Ove zime neće odlučivati samo snaga udara, nego dubina sustava koji ih prima.
Sukob u Tigraju više nije izolirana kriza: iza njega se slažu Eritreja, Sudan, Egipat, UAE i pomorski pravci od Hormuza do Sueza.
Dok jedna sila prijeti uništenjem, drevna zemlja nudi mir bez predaje. U toj razlici krije se budućnost svijeta koji više ne pristaje na poniženje.
Prije četrdeset godina Xi je u Iowi proučavao kukuruz. Danas ga američki predsjednik čeka na pisti — uz počasnu gardu i bombardere.
Die Linke želi "podruštviti" 220.000 stanova. Pitanje više nije može li ljevica pobijediti, nego hoće li se usuditi provesti pobjedu.
Zapad je obećao spasiti Ukrajinu, ali svaki novi mjesec rata smanjuje njezin teritorij, stanovništvo i prostor za obnovu.
Možda je medijski projekt, možda je iskren, ali radar za katastrofu već je aktiviran i spojen na ono što će uskoro postati najveći IPO u povijesti.
AfD osvaja istok, Ljevica Berlin, a CDU i SPD gube birače na obje strane - pitanje više nije samo Merzova sudbina, nego što dolazi nakon centra.
Nazivali su ih iranskom marionetom, ali Iran im nije dao ni razlog za ustanak ni volju za opstanak. Huti su stasali iz vlastitih planina i ruševina.
Huti su od iranske poluge prerasli u samostalnu silu koja ugrožava interese SAD-a, Kine i Rijada. Možda ih ni Teheran ne može obuzdati, ali zašto i bi?
Europa i Kanada još nemaju plan za život bez Amerike, ali Trumpova prijetnja pokazuje da je Washington već prepoznao početak razlaza.
Rusija ima dovoljno oružja da uništi svijet. Ali što se događa kada se najveća moć više ne skriva u silosima, nego u podatkovnim centrima?
Velike sile ne napuštaju svoje ljude bez razloga. Važnije je ono što ostavljaju iza njih – dovoljno nestabilno da ponovno posluži.
Najbolje ratne priče su one koje imaju neku osnovu i na kojima se može izgraditi senzacija, ali termin u kojem dolaze nikad nije slučajnost.
Irska je na američkom kapitalu izgradila čudo. No kada tri korporacije pune gotovo pola poreza na dobit, tko zapravo kome postavlja uvjete?
Mayun je tek gola stijena, ali s nje se nadzire Bab el-Mandeb. Dok Amerika odbija intervenirati, Rijad mora birati između rata i Teherana.
Listopad bi mogao dovesti Putina, Trumpa i Zelenskog za isti stol. Europa bi ostala vani jer konstruktivnu ulogu nije dokazala ni pokušala dokazati.
